VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Čedomir Višnjić: U Biljanima vjeruju u hrvatsku, a ne građansku državu
Čedomir Višnjić predsjednik SKD Prosvjeta te pomoćnik ministra kulture zadužen za izdavaštvo jedan je od najkompetentnijih ljudi za razgovor o stanju i položaju srpske manjine u Hrvatskoj. Od osamostaljenja Hrvatske postoji “srpski problem”
Je li se zadnjih godina promijenila situacija u kojoj biti Srbin u Hrvatskoj i nije bila baš neka premija. Kako je sada s “identitetom straha”?
- Sada je na djelu trend oslobađanja straha od javne identifikacije da je netko Srbin. Uz to, snažan je i prisutan trend, nazvao bih ga, poludobrovoljne asimilacije. To je posebno izraženo kod mlađih generacija. Roditelji su zadržali element identiteta, ali ne pritišću djecu u tom smjeru. Radi se o utjecaju okoline, društvenim i obrazovnim okolnostima, ne više toliko o oblicima otvorene nasilne asimilacije. No, na to smo se navikli pa se o njima ni u srpskoj zajednici više ne raspravlja onako alarmantno kao prije. Asimilacija je sociološki normaln proces. Bila je prisutna i u vrijeme Jugoslavije, mada se o tome tada nije puno govorilo. Ali sada se radi o poludobrovoljnoj asimilaciji, kojoj je korijen u difamaciji srpskog imena i identiteta.

Znači li to da je asimilacija prisutna zbog pritiska većinske sredine ili je riječ o oportunističkom pristupu: roditelji popuštaju svojoj djeci jer pragmatično razmišljaju da će im biti lakše kao Hrvatima?
- Kao i uvijek, ima tu i jednog i drugog. No, kada se radi o pritisku sredine on više nije nasilan, barem ne u dominatnoj fazi. Stvorena je cjelovita atmosfera koja pogoduje tom odabiru kod Srba. Ne mislim da je ta atmosfera stvorena radi asimilacije Srba, ona je produkt razvoja Hrvatske kao samostalne države. Naravno, imamo primjere težih ekscesa o kojima se danima govori, poput ovog u Biljanima, mada oni nisu više srećom tako učestali, a i reakcija politike i medija je adekvatnija. No, ne znamo što se događa u tom neposrednom kontaktu u haustorima, na poslu ili ulici, kada je moguće da jedan mrki pogled s “nacionalnim predznakom”, u čovjeka koji već u sebi prelama situaciju “prelaska”, bude dodatni impuls da se riješi nepotrebnog tereta.

Je li Srbima na neki način neugodno i imaju li kolektivni osjećaj poraženosti?
- Ne, nema osjećaja nelagode, kakav se ovdje često zaziva, ali je zato osjećaj poraženosti neupitan. Na koncu, svaki identitet, u kraćem ili duljem vremenskom intervalu prolazi i test “isplativosti”. Sudbina srpske zajednice u Hrvatskoj velikim će dijelom ovisiti i o razvoju situacija u Srbiji. U kojoj se mjeri Srbija bude otvarala, te koliko taj identitet tamo bude uspostavljen, toliko će se on oporavljati i u Hrvatskoj. Moramo se naviknuti i na situaciju, koja nije bila dominantna do ovog rata, da ovdje više praktički nema Srbina kojem veći ili manji dio obitelji danas živi u Srbiji.

Hrvatsko društvo evidentno još zazire od Srba, odnosno njihovog sudjelovanje u društvenome životu. Koliko je taj zazor opravdan ako gledamo iz perspektive nedavnog rata?
- Dijelom je opravdan. Ako danas napravite anketu s pitanjem treba li zaposliti Srbina povratnika ili tamošnjeg Hrvata, mislim da bi više od 99 posto anketiranih, uz moje veliko razumijevanje, odgovorilo - Hrvata. Problem je što su i Srbi i Hrvati u ovaj rat ušli s psihologijom manjine: Srbi u Hrvatskoj jer to naprosto jesu, a Hrvati kao ugrožena manjina koja se bori za održanje svog identiteta. Zbog tog mentaliteta i psihološkog ključa još postoji snažan nacionalni narcizam, zatvorenost i želja da se opravdaju vlastiti ciljevi. U hrvatskom društvu postoje vidljivi signali, pogotovo u većem dijelu medijskog prostora, kulturnoj i intelektualnoj sredini, koji polaze od činjenice - imamo državu, više nismo ugrožena manjina, već većina koja je svjesna odgovornosti za državu, ali i manjine koje tu žive. Osjećam sve više prisutnost razmišljanja da hrvatska država ne mora više biti samo hrvatska, jer su ciljevi ostvareni, već mora biti i građanska. No, takvo razmišljanje prisutno je u Zagrebu i nekim drugim većim gradovima, dok u manjim sredinama, vratimo se primjeru Biljana, to još nije ni u embrionalnom stanju. 

Na javnoj sceni Hrvatske djeluje priličan broj glumaca, pjevača, sportaša, književnika koji su Srbi ili srpskog podrijetla, ali oni vrlo nerado o tome govore i ne vole da ih se i na taj način identificira.
- S tim se problemom u Prosvjeti susrećemo na jednoj često banalnoj razini. Kada imamo neku svečanost, onda nam nije teško pozvati kao sudionika nekog deklariranog Hrvata, no problem se pojavljuje upravo na razini o kojoj govorite. Izbjegavali smo pozvati poznate ljude s javne scene koji su Srbi ili srpskog podrijetla, upravo zato da i nas i njih ne dovedemo u neugodnu situaciju, pa možda i onu najapsurdniju da se oni osjete pozvanim da “demantiraju” svoje srpstvo. Javno iskazivanje svog podrijetla, mada se ono u javnosti uglavno prešutno zna, za neke bi od njih značilo i primjetan pad prihoda, a time i ugroženu egzistenciju ili položaj na javnoj sceni. Ne znam što bismo dobili s tim da inzistiramo na toma da se netko ne zove Dado, nego Miladin, ili da je nečiji otac Jovan, a ne Jole.

Jesu li ti ljudi u percepciji Srba izdajnici?
- Priznajem sve srpske grijehe, ali ovaj ne mogu, jer ga nikada ni u najintimnijim kontaktima sa Srbima iz Hrvatske nisam primijetio. Čak štoviše, kod mnogih se javlja i osjećaj određenog ponosa kada je “jedan od nas” uspio. To možda više smeta Srbijance. Kod Srba iz Hrvatska primjećuje se i doza ponosa kada vide da je “opet netko od njih” uspio u Srbiji, pa su vrlo ponosni, pogotovo na sportaše koji igraju za srpsku reprezentaciju. Definitivo više nije sporna identifikacija srpske zajednice s Hrvatskom.

Što je sa Srbinom kojeg se definira kao “političkog Hrvata”?
- I to je kost koju dugo glođemo. Taj termin nije nam baš po volji. Postoji otpor prema tom terminu, odnosno političkoj kvalifikaciji, jer ona na neki način želi napraviti razliku među Srbima na nacionalnoj i političkoj liniji odnosa prema Hrvatskoj. Kvalifikacija djeluje ponekad asimilatorski. Termin srpsku pripadnost želi prikazati tek kao folklornu ili tradicijsku. Zašto neki Srbin ne bi mogao biti najlojalniji hrvatski građanin, a da ne bude ni hrvatski Srbin, ni politički Hrvat.

Je li Hrvatska na neki način riješila srpsko pitanje ili je sadašnji položaj Srba tek tehničko pitanje, odnosno potraga za najboljim modelima njihovog inkorporiranja u hrvatsko društvo?
- U mnogim mjestima gdje su Srbi bili većina sada ih praktički nema. Otišli su. Prodali imovinu. U demografskom smislu Srbi ne mogu uspostaviti ni približno svoj nekadašnji broj. Zašto je to važno, ne samo za Srbe, nego i za Hrvatsku? Srpska zajednica je prije nekih stotinjak godina činila 20 do 25 posto stanovništva, a danas tri do pet posto, sa stalnim topljenjem unutar sebe. Brutalno cinično govoreći, srpsko pitanje u Hrvatskoj je riješeno. No, Hrvatska je ostala bez značajnog ljudskog i društvenog potencijala koji je, htjeli mi to svi zajedno priznati li ne, bio sastavnim dijelom ovoga društva i prilično ga upotpunjavao. Drugo, krajevi s nekadašnjom srpskom većinom, koji su sada velikim dijelom pusti ili su djelomično naseljeni jednom isto tako nesretnom skupinom ljudi, koja su ratna zbivanja izbacila iz sedla, odnosno autohtonih predjela - bosanskim Hrvatima. A o njihovim potrebama, saživljavanju s tim krajevima gdje su naseljeni i njihovom doprinosu općem dobru u Hrvatskoj, nitko se nije ozbiljnije pozabavio. Za Hrvatsku je srpsko pitanje, na površinskoj razini, riješeno. Nema nas puno, odnosno nema nas toliko da bi taj broj, naša organiziranost, ekonomska moć i propulzivnost zabrinjavala Hrvate da se ne ponove 90-te. Srbi su posve demisionirali od tih ideja te prihvaćaju realnost kakva jest. Srbi u Hrvatskoj, na žalost, više nisu potencijal i snaga koja bi obogaćivala i ubrizgavala novu krv u hrvatsko društvo. 

Srbi ne mogu slaviti Oluju jer su tada prošli egzodus

Nedavno je stigla vijest da će predstavnici Srba prvi put sudjelovati u obilježavanju Oluje, čak su i predstavnici SDSS-a iz kninske gradske uprave uključeni u razradu programa. Što to znači?
- Mislim da sudjelovanje Srba na obilježavanju Oluje ne znači mnogo ni srpskoj zajednici ni Hrvatima, možda tek ima značenje za položaj Hrvatske u Bruxellesu. Podržavam svaku akciju koja doprinosi normalizaciji odnosa. Ne treba činiti ništa što bi iritiralo. Nisam za to da to bude praznik kada će se kninski Srbi zatvarati u svoja četiri zida da ne bude primijetni, ali SKD Prosvjeta neće sudjelovati u obilježavanju Oluje, jer je to datum koji je bio nesreća za taj narod, ma koliko imao distancu i osudu za one ljude koji su taj narod zapravo i gurnuli u nesreću. Mislim da mi, ovdašnji Srbi, taj datum ne možemo slaviti. I ne zato, jer je tom akcijom srušena Krajina, nego govorim o činjenici da su ti ljudi prošli egzodus.

Je li pristanak na sudjelovanje u obilježavanju Oluje, zapravo reakcija tipa: Sanader je rekao “Hristos se rodi”, pa eto red je da mi uzvratimo Hrvatima.
- Ne znam, ali očito je da unutar političke elite postoji spoznaja o potrebi jedne vrste kompromisa.
(Jutarnji list)

Prikaži verziju za ispis

Promocija zagrebačkog izdanja Romana o Londonu Miloša Crnjanskog
Sjećanje na Desanku Maksimović...
Izložba slika Nikole Medića
Предавање о 200-годишњици рођења Његоша
Љубивоје Ршумовић у Загребу
Izložba novih naslova s 58. Beogradskog sajma knjiga
Jesen u Petrinji 2013
Promocija knjige Radoja Arsenića - Remember Maksimir
NATJEČAJ za nastavnika ili profesora srpskog jezika ili hrvatskog i srpskog jezika
Јесен, и живот без смисла
U DARDI MALI JUBILEJ
Izložba Jovice Drobnjaka - Slikarski fotografiran motiv cvijeća
Ljetna škola srpskog jezika i kulture punoljetna!
POZIV NA PJEVAČKU RADIONICU I PREDAVANJE - U sklopu 8. Dana srpske kulture
Izložba Komora - iz srca hrasta gostovala u Banja Luci
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt