Plodovi dugogodišnjeg rada profesora Aleksandra Radivojevića, inače rođenog Beograđanina, sazreli su u Hrvatskoj, u Karlovcu: godine 1976. odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem, a l990. godišnjom nagradom "Marijan Matković", koju mu je za dostignuća i umjetničke domete u 1989/90. godini na području muzičkog amaterizma dodijelila Zajednica amaterskih kulturnih organizacija Grada Karlovca. Radivojević je bio predložen i za nagradu Grada Karlovca i Karlovačke županije, ali nije ih dobio, vjerovatno zbog "krivog" imena i prezimena... U Karlovcu je dulji niz godina vodio mješoviti zbor Prvog hrvatskog pjevačkog društva "Zora", te zbor "Horus Karolostadien". Oba zbora su dobitnici najvećih gradskih priznanja, a ovaj drugi, utemeljen 1998, osvojio je veći broj državnih i međunarodnih nagrada. Kaže da mnoga priznanja više i ne broji, ali su mu svakako značajna.
Vrstan stručnjak na polju muzike, veliku pažnju posvećuje i kulturnom životu svoje srpske zajednice. Pozitivnom snagom i duhom održava vrijednosti tradicije svoga naroda. Dvije godine vodi hor pri pododboru SKD "Prosvjeta" u Karlovcu, autor je nastavnog programa dopunske nastave muzičke kulture za djecu srpske manjine, te udžbenika i priručnika za potrebe učenika osnovnih i srednjih škola, kao i studenata Učiteljskog fakulteta u Zagrebu iz područja muzičke kulture i umjetnosti. Ovdje već nekoliko godina i predaje, kao i u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji. Trenutno radi u Karlovačkoj glazbenoj školi kao profesor teoretskih muzičkih predmeta i grupnog muziciranja.

Sve zavisi od nas samih

Prisutan je na još nekoliko područja: kao muzički pedagog na odgoju i obrazovanju mladih u srednjoj školi, zatim kao muzički reproduktivac - dirigent, te umjetnički voditelj horskih i orkestarskih ansambala u Karlovcu i Dugoj Resi. Povremeno pruža ispomoć i u Ogulinu, Draganiću i Rečici, kao kompozitor originalnih radova u vokalnom, instrumentalnom i vokalno-instrumentalnom izrazu za potrebe škole i brojnih ansambala kojima je bio umjetnički voditelj. U Karlovcu je priznat kao društveni radnik, član je kulturnog vijeća županijske skupštine, te županijskog Vijeća srpske nacionalne manjine Karlovačke županije.

Na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu predajete kolegij Muzičke kulture grupi studenata Studija srpskog jezika i kulture. Od početka djelovanja Studija do sada mnogo se toga promijenilo. Po vašem mišljenju, ima li taj Studij budućnost na Učiteljskom fakultetu?
- Studij je osnovan za potrebe srpske nacionalne manjine. Pri osnivanju posebnu je ulogu odigrao prof. dr. Dušan Rapo sa suradnicima iz Glavnog odbora SKD "Prosvjeta". Bio je i otac i majka studentima iz svih krajeva Hrvatske, osiguravao mjesta u studentskim domovima, iznalazio rješenja u gotovo nemogućim situacijama, da dalje ne nabrajam. Ja sam se pridružio ekipi profesora predavača i preuzeo kolegij Muzička kultura, koji i danas predano vodim. Nažalost, dr. Rapo je penzioniran, adekvatne zamjene u Zagrebu nije bilo, pa je nastao zastoj. Naime, u protekle dvije godine na Studij nije upisan niti jedan student. Time je nanijeta velika šteta srpskoj manjinskoj zajednici, prije svega mladeži, u smislu odgoja i obrazovanja na upoznavanju materinjeg jezika i kulture. Mislim da su tu zatajili mnogi faktori i po pitanju promocije Studija, osiguravanja stipendija, smještaja po studentskim domovima, suradnje sa srodnim fakultetima u matici državi oko razmjene literature itd. Pa nećemo valjda tražiti od dekana dr. Silova ili prodekana za nastavu dr. Matijevića da nam traže studente ili osiguravaju smještaj i prehranu! To je naš posao. Perspektive za Studij srpskog jezika i kulture sigurno postoje, a sve zavisi od nas samih.

Ponosim se učenicima Gimnazije

Naspram tužne priče Studija srpskog jezika i kulture, srpska zajednica u Hrvatskoj prošle školske godine dobila je novu mogućnost školovanja u Zagrebu u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji, gdje predajete muzičku kulturu. Gimnazija upisuje drugu generaciju učenika. Kakvo je vaše dosadašnje iskustvo kao profesora te Gimnazije?

- Mogućnosti za rad polaznika Srpske pravoslavne opće gimnazije "Kantakuzina - Katarina Branković" su više nego dobre, a uslovi rada su izuzetni. Nastavu pohađa deset učenika iz raznih krajeva Hrvatske. Učenici imaju osigurano besplatno školovanje, udžbenike i školski pribor, smještaj i prehranu u đačkim domovima, tramvajske karte, posjete muzejima, kazalištima, koncertima, školskim stručnim ekskurzijama u domovini i inozemstvu. Sa njima rade uglavnom mlađi, već afirmirani profesori, od kojih stanoviti broj već ima znanstvene stupnjeve obrazovanja. U školi vlada prava radna atmosfera, pa su već sada vidljivi i dobri rezultati. Zahvaljujući, prije svega, predsjedniku školskog odbora mitropolitu Jovanu, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa i profesoru Mirku Markoviću, brojnim suradnicima i konsultantima, te v. d. direktora Milanu Topiću u idućoj se školskoj godini planira upis druge generacije sa oko 25 novih polaznika, pod istim uslovima kao i prethodne. Novim učenicima mogu poručiti da će im u ovoj gimnaziji biti pružena sva moguća pažnja, da će imati optimalne uvjete rada i života u Zagrebu, te steći velika znanja i spoznaje kako bi jednoga dana mogli s lakoćom upisati studij na fakultetima u skladu sa svojim, ali i potrebama srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj. Osobno sam u radu s učenicima prve generacije više nego zadovoljan. To su draga, pametna, bistra, radina, a više nego skromna djeca, vrlo pristojna ponašanja. Ponosim se njima.

Kako kao profesor sa dugogodišnjim iskustvom i brojnim nagradama ocjenjujete sadašnje stanje obrazovanja učenika i mladih srpske zajednice u Hrvatskoj?
- Sadašnjim stanjem u obrazovanju učenika i studenata srpske nacionalnosti nisam u potpunosti zadovoljan. Još puno stvari ide dosta teško, puno je nerazumijevanja. No, ipak, nije sve tako crno i sve se kreće naprijed. Negdje sporije, negdje brže. Uostalom, kao i u svakodnevnom životu. Akcije koje je, u smislu dopunskog i dopisnog obrazovanja, organizirala "Prosvjeta" i neke druge institucije su pohvale vrijedni napori u očuvanju našeg identiteta. Kao zajednica moramo još mnogo toga poduzeti da imamo više mladih obrazovanih kadrova koji će živjeti ukorak s vremenom. Mora se ulagati u obrazovanje kako ne bi nespremno dočekali promjene koje nam dolaze s ulaskom u Evropu. Mi još stojimo na mjestu i primjenjujemo metode iz pedesetih godina prošlog vijeka. Međutim, na sve treba gledati pozitivno i tako prihvatiti trenutak u kojem živimo, ali svoje poglede sokolovim okom uperiti u budućnost. Upravo pozitivan pogled u budućnost zalog je budućeg očuvanja srpskog identiteta u Hrvatskoj.

Istražiti naše tragove

Učestvovali ste nekoliko puta i na smotrama srpskog narodnog stvaralaštva kao predsjednik žirija. S obzirom na prilike u kojoj naša zajednica živi, koliko ste zadovoljni kulturnim amaterizmom srpske zajednice u Hrvatskoj?
- Smotre narodnog stvaralaštva imaju, po meni, izuzetno značenje za bilo koju manjinsku zajednicu, pa tako i našu. Moram priznati da sam na gotovo svim smotrama uživao u bogatstvu svih segmenata izraza naše autohtone izvornosti i dosega reproduktivne umjetničke vrijednosti. Dok kroz obrazovanje pripremamo budućnost i tako dajemo prilog očuvanju našeg identiteta, kroz smotre prikazujemo ne samo dosege jednogodišnjeg rada u muzičkim i folklornim ansamblima, likovnim, dramskim, književnim i ostalim sekcijama, već ukazujemo na svoje postojanje i prisutnost na području Republike Hrvatske. Međutim, u mnogim aspektima smo previše folklora preuzeli iz Srbije, a ne čuvamo svoje izvorno. Svaki trag o nama, o našoj pjesmi, običajima Srba na Baniji, Lici, Kordunu, Dalmaciji i drugim krajevima moramo snimiti i sačuvati za sljedeće generacije. Ti snimci su dokaz našeg života i postojanja na ovom tlu. Te naše tragove moramo istražiti. Mi, Srbi u Hrvatskoj, zapostavili smo našu etnomuzikologiju. Nedostaje nam i veliki broj visoko kvalitetnih i obrazovanih stručnih voditelja sekcija, koji su zalog dobrog i kvalitetnog rada u društvima. U mom horu u Karlovcu većinom su stariji ljudi. Najmlađi član hora je u četrdesetim godinama. Nemamo mladosti. U narednom periodu trebamo mladima posvetiti svu moguću pažnju, kroz permanentno usavršavanje i obrazovanje putem seminara, praktičnih radionica, te na ostale svima dostupne načine. U tom pravcu ne smije se voditi "vatrogasna" politika, već se moraju iznalaziti novi modusi, primjereni našem vremenu. Moraju se animirati mlađi kadrovi koji su u nekim sredinama sasvim pasivizirani, što nije dobro. Svima se mora pružiti nešto novo i atraktivno. Imamo li mi pretpostavke za to? Možemo li složiti glave i zajednički dogovoriti kako dalje? Pitanja i dalje ostaju otvorena...
Paulina Lazić