VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Zbog stanja u pravosuđu ljudi godinama ne mogu riješiti pitanje stana, štete, bračne tečevine..
Ivo Josipović, redoviti profesor na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu i zastupnik SDP-a u Saboru

Probleme u pravosuđu uglavnom prepoznajemo po velikim pitanjima ratnih zločina, pretvorbe i privatizacije, ali stanje u pravosuđu je najdramatičnije na razini dnevnih problema građana. Postoji ogroman broj ljudi kojima pravno banalni postupci, a njima od životne važnosti, traju po 20, 25 godina. U Osijeku se početkom devedesetih desio priličan broj zločina, velik je broj Srba stradao, bio mučen, ubijen i to je nešto o čemu javnost u Hrvatskoj već dugo govori. Jasno je da netko za te zločine mora odgovarati. O tome nema spora! Mislim da ovo što se sada ističe - "A koliko su Srbi pobili Hrvata?" - nije prihvatljiv odgovor. Za te zločine neka odgovaraju Srbi. Uostalom, protiv pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija u Hrvatskoj se vodi velik broj postupaka.
Nedavno ste sudjelovali na naučno-stručnom skupu "Bleiburg i Križni put 1945.", čiji je organizator bio SAB, a voditelj akademik Petar Strčić. Tom ste prilikom u svom referatu pod nazivom "Odgovornost za ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata" iznijeli nekoliko značajnih činjenica - jedna od njih je da do početka XX stoljeća ratni zločin nije bio reguliran.
- Kazneno-pravno!

Da, kazneno-pravno se tek s Nirnberškim procesom počeo temeljitije procesuirati, a sam taj proces bio je suđenje vođama, a ne sitnim, direktnim izvršiteljima zločina.
- Iako je kroz povijest bilo dosta sporadičnih primjera da su se kažnjavali počinitelji ratnih zločina, praksa kažnjavanja ratnih zločina u današnjem smislu na neki je način započeta tek nakon Prvog svjetskog rata ugovorom u Versaillesu i suđenjem jednom vrlo malom broju pripadnika njemačkih vojnih postrojbi koji su počinili zločin u tek minulom ratu. Pravi zamah donijela su suđenja nakon Drugog svjetskog rata. To su u prvom redu Nirnberški procesi kojih je bilo 13. Najpoznatiji je onaj koji se vodio protiv glavešina Trećeg Reicha. Nadalje, bila su organizirana suđenja na temelju zakonskog članka 10. (veći broj procesa u Njemačkoj), a počela su i suđenja za zločine na Dalekom istoku koja je provodio Međunarodni vojni sud za Daleki istok. Naravno, sudilo se u pojedinim zemljama. U Jugoslaviji se također za ratne zločine sudilo domaćim kolaboracionistima, a i onim pripadnicima njemačkih formacija koje su saveznici temeljem Moskovske deklaracije vratili u države gdje su počinili zločin. Znamo da se u Beogradu sudilo tadašnjem komandantu njemačkih vojnih jedinica u Jugoslaviji Von Lehru.

Antifašizam temelj Hrvatske

Nakon toga uslijedila je pauza od nekoliko desetaka godina gdje se na teorijskoj razini raspravljalo o mogućem osnivanju međunarodnog suda. Međutim, nije se gubilo vrijeme, jer su doneseni mnogi međunarodni propisi poput Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina i genocida iz 1948., Ženevskih konvencija iz 1949. s dopunskim protokolima, Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1968. i drugi pravni akti koji su i danas temelji međunarodne odgovornosti za ratne zločine. Naravno, posebno su važni i međunarodni sudovi koji su formirali novu praksu odgovornosti za ratne zločine. Uz ovaj za bivšu Jugoslaviju, aktivni su međunarodni ili mješoviti sudovi i za Ruandu, Kambodžu, Siera Leone, Istočni Timor, te sudovi u BiH i na Kosovu u SCG.

Šteta što je skup o Bleiburgu prošao gotovo neprimjetno u javnosti, kao da su ga mediji bojkotirali. Evo, proslavljen je Dan Evrope, 9. maj kao dan kapitulacije fašističke Njemačke i Dan pobjede nad fašizmom. I Hrvatska ga obilježava, međutim, u glavama mnogih građana Hrvatske Drugi svjetski rat kao da i dalje traje.
- Točno. To je jedna trauma koja proizlazi iz činjenice da se jedan dio Hrvata, onaj veći, borio na strani saveznika u okviru Narodnooslobodilačke borbe, ili pomažući na ovaj ili onaj način tu borbu, dok se jedan dio borio na strani sila Osovine. Tu mislim na one u domobranskim, tada državnim formacijama tzv. NDH, ali i one u ekstremnim političko-vojnim formacijama koje su bile ustaške. Obračun s poraženima nakon završetka Drugog svjetskog rata, ponajprije izvansudske egzekucije, ali i živa sjećanja na strašne zločine onih koji su podržavali okupatore, razlog su što za mnoge sudionike rata koji su i danas živi, a i za njihovu djecu, taj rat nije završen. Ono što se mora isticati, i što se uvijek ne čini dovoljno i odlučno, jest to da je korijen moderne demokratske Hrvatske, a rekao bih ne samo Hrvatske nego i Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Slovenije i Makedonije, u antifašizmu. Dakle, te korijene nisu položili oni koji su surađivali sa okupatorima, nacistima i fašistima, jednim od najmračnijih snaga koje su se javile u povijesti čovječanstva, nego upravo ovi drugi, koji su se aktivno borili protiv njih. Uostalom, da je antifašizam temelj Hrvatske piše i u njenom Ustavu.

Svaka nepotrebna žrtva je za žaljenje

Činjenica je da je na Bleiburgu poginuo relativno mali broj članova kvislinških snaga, najviše žrtava bilo je pri povratku u Jugoslaviju na tzv. Križnom putu. Za te zločine mnogi optužuju Tita i govore da je on osobno naredio pokolj, međutim, prema mnogim dokazima upravo je suprotno, jer postoje dokumenti po kojima on izričito naređuje da se sa zarobljenicima postupa humano.
- U svakom slučaju, to su mnogi isticali. Ja se ne smatram kvalificiranim da u povijesnom smislu vrednujem te događaje, ali je činjenica da je došlo do stradanja i ubojstava kojih nije trebalo biti. I po tadašnjem međunarodnom pravu mogli su stradati i biti ubijeni oni koji su pružali aktivan otpor, a svima drugima se, ako su bili počinitelji zločina, trebalo suditi. Podsjećam, tada je postojala i smrtna kazna za one koji su počinili teška kaznena djela. Ali, ubijanje izvan borbe i bez suda, čak kada je riječ i o pripadnicima poraženih neprijateljskih formacija, a posebno ako je riječ o civilima, nije u skladu ni s pravom ni s pravičnošću. I ne bih licitirao s brojem ubijenih. Svaka nepotrebna žrtva je za žaljenje. I siguran sam da bi mnogi, da mogu, vratili vrijeme i postupili drukčije no što su postupili tada na Beliburgu i na Križnom putu.

Vi ste na tom skupu rekli da bi po današnjim kriterijima svi veliki vođe u Drugom svjetskom ratu bili ratni zločinci.
- Da, da!

Ali, da bez obzira na sve što se dogodilo, to ne umanjuje vaš ponos i zadovoljstvo zbog antifašističke borbe.
- Tako je! Naime, vrlo često svi skupa upadamo u jednu zamku, a to je da neke bivše događaje iz relativno davnih vremena vrednujemo po suvremenim kriterijima, a i obratno. U svakom slučaju, kada događaje iz prošlosti gledamo iz današnje perspektive, na primjer bombardiranje Drezdena ili bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, a ima puno sličnih slučajeva, danas bi ih kvalificirali kao ratni zločin.

Današnji kriteriji su drukčiji

U to spadaju i u koncentracioni logori za američke građane japanskog etničkog porijekla na tlu SAD-a.
- Apsolutno! Međutim, tadašnje je društvo globalno imalo neke druge kriterije, kao što je 200 godina ranije bio neki treći kriterij. Prema tome, mi tadašnje vrijeme možemo ispravno vrednovati samo ako ga vrednujemo po onim kriterijima koje su tada ljudi zaista imali. Tadašnji glavni kriterij, ili razdjelnica pravde, je bila pripadanje ili nepripadanje jednoj ili drugoj strani. Ona je u tehničkom smislu svedena na pobjednika i poraženoga, što je kroz povijest i bio najčešći kriterij. U pravilu, za zločine su odgovarali samo poraženi. Ali, ima i drukčijih primjera. Treba upozoriti da su upravo partizani u nekim slučajevima drastično kažnjavali pripadnike svojih formacija za neko nasilje nad civilima, pa čak i na zarobljenicima. Dakle, u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata pripadnost tom najmračnijem pokretu koji je čovječanstvo doživjelo - nacističkom ili fašističkom sustavu - jeste li bili za ili protiv njega, bila je glavna, gotovo jedina razdjelnica u vrednovanju ponašanja.
Današnji kriteriji su drukčiji. Uvedena su mnoga pravna mjerila i danas više ne bi trebalo biti "ja sam s jedne, a ti s druge strane, pa ja nisam kriv, a ti jesi". Odgovornost se nastoji ustanoviti univerzalno, bez obzira na pripadnost nekoj vojnoj formaciji, političkoj poziciji, naciji, rangu i dr. Dakle, kriteriji su danas bitno drukčiji. Ali, univerzalnost je još uvijek ideal. Vidimo, neke države ne priznaju međunarodno pravo i stalni Međunarodni kazneni sud. Ali, ideja univerzalnosti se ozbiljno raširila. Vidimo važnu promjenu. Jedno je pitanje pravednosti nečije borbe, a drugo je pitanje da li se on u toj borbi koristio sredstvima koja domaće i međunarodno pravo ne dopuštaju. Upravo zato, vraćam se na ono što ste citirali iz mog izlaganja na skupu: ja sam zaista ponosan na to što je većina hrvatskog naroda, pa ako baš hoćete i dobar dio moje obitelji, sudjelovao u borbi protiv fašizma kao jednog od najvećih zala koje je čovječanstvo imalo.

U Saboru donesena jedina moguća odluka

Upravo je u Saboru, gdje ste zastupnik, skinut imunitet Branimiru Glavašu za zločine nad civilima počinjenima u Osijeku od 1991. do 1993. Što mislite o tom slučaju?
- Stvar je s pravnog aspekta vrlo jednostavna. Nedvojbeno je da se u Osijeku u to vrijeme desio priličan broj zločina, da je jedan veliki broj Srba stradao, bio mučen, ubijen i to je nešto o čemu javnost u Hrvatskoj već dugo govori. Jasno je da netko za te zločine mora odgovarati. O tome nema spora! Mislim da ovo što se ističe - "A koliko su Srbi pobili Hrvata?" - nije prihvatljiv odgovor. Za te zločine neka odgovaraju Srbi. Uostalom, protiv pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija u Hrvatskoj se vodi velik broj postupaka. Dakle, potpuno je neprihvatljivo, i moralno i pravno, da se jedan zločin opravdava drugim zločinom. To je politika koja vodi u krug novih zločina, a nikako u njihovo zaustavljanje. Je li je upravo gospodin Glavaš kriv za te zločine, može odlučiti jedino sud. U svakom slučaju, riječ je o tome da Državno odvjetništvo, kada je krenulo u postupak, sigurno ima neke dokaze, a da li su oni dovoljni, odlučit će sud. Mislim da je u Saboru donesena jedina moguća odluka, ona koja odgovara usvojenom načelu odlučivanja o imunitetu. Kod privatnih tužbi se imunitet ne ukida, a ako Državno odvjetništvo nekoga optužuje, bez obzira o kakvom je kaznenom djelu riječ, imunitet se mora skinuti. Naravno, stvar se politizirala i vodila se velika rasprava. Ali, mislim da je rezultat glasanja u Saboru jasno pokazao da su zastupnici ponajprije krenuli od prije navedenog načela. Ako postoji osnovana sumnja i Državno odvjetništvo misli da ima dokaza da nekoga goni za djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, a ovo je jedno od zaista najtežih kaznenih djela, onda Državnom odvjetništvu i pravosuđu treba omogućiti da provede postupak. A kakav će biti rezultat, to ostavimo pravosuđu.

Jedan dio zastupnika, koji su bili protiv oduzimanja imuniteta Glavašu, svoje su stanovište branili tezom da se na taj način "blati Domovinski rat". No, smatram da se upravo kažnjavanjem vlastitih zločina valorizira veličina tog rata.
- Upravo tako! Nedvojbeno je da je u Hrvatskoj Domovinski rat svetinja i hrvatski ga građani smatraju obrambenim i pravednim ratom. Ali, naravno, svi skupa smo svjesni da je u tom ratu, nažalost, bilo i onih događaja koji se ne mogu pravdati. Bilo je zločina i upravo distanca prema tim ratnim zločinima legitimira Domovinski rat i hrvatsku državu kao državu pravde i vladavine prava. Nažalost, svi znamo da kroz jedan dugi niz godina ta vladavina prava nije uvijek bila osobito efikasna ni kod drugih stvari, a ponajmanje kod kažnjavanja vlastitih ratnih zločina. Mislim da polako stižu vremena kad će stvari doći na svoje mjesto.

Kako riješiti pitanje stana, osiguranja, štete...

Ne mislite li da je "slučaj Glavaš" zapravo politički obračun njegove bivše stranke, HDZ-a s njim?
- Možda toga ima! Ja to ne isključujem! Ali, meni to uopće nije važno. Meni je važno samo to da u pogledu zločina, koji jesu počinjeni, za koje Državno odvjetništvo smatra da ima dokaze, treba omogućit vođenje postupka. Mogući drugi obračuni apsolutno me se ne tiču.

Mislite li da bi za vrijeme suđenja moglo doći do novih dokaza kojima bi se krivnja proširila i na druge osobe?
- Ja to ne mogu tvrditi, ali ako do toga dođe, nadam se da će pravna država biti jednako tako principijelna.

Hrvatsko pravosuđe je dugo vremena opterećeno nizom problema. Već 1991. tadašnja je vlast provela čistku sudaca.
- Tako je, po političkoj i nacionalnoj osnovi!

Veliki broj sudaca je smijenjen, a na njihova mjesta su došli nedovoljno kvalificirani i neiskusni ljudi koji su doveli do stanja kakvo je sada. Po hodnicima sudova stoje naslagana brda neriješenih slučajeva.
- Da. I sada je pitanje kako uopće izaći iz svega toga?

Javnost ima dojam da pravosuđem još uvijek upravlja politika, pa i proces protiv Glavaša, o kojem se već godinama govori, krenuo je očito po političkom nalogu?
- Problem pravosuđa je zaista velik. On je osjetljiv i kroz medije ga prepoznajemo po tim velikim pitanjima ratnih zločina, pretvorbe i privatizacije. Ali, on je još dramatičniji kada se spustimo na razinu dnevnih problema građana. Imate ogroman broj ljudi kojima pravno banalni postupci, ali koji su njima od životne važnosti, traju po 20, 25 godina. Ljudi ne mogu riješiti pitanje stana, osiguranja, štete, bračne tečevine, posjeda..., i to je ono što na masovnoj osnovi ljude čini nezadovoljnima. Štoviše, takve neriješene situacije generiraju nove sporove. Dakle, to je jedna "lavina" koja se naprosto mora zaustaviti.

Pravosuđe neosjetljivo na svoju zadaću

Kako riješiti taj problem?
- Trebalo bi odlučno intervenirati u pravosuđu, a opet paziti da to opet ne postane politika. Ja se ne bih do kraja složio da je politika glavni problem pravosuđa. Politika je najveći negativni doprinos dala devedesetih godina kada je došlo do "sječe kadrova" po političkoj i nacionalnoj osnovi, i to je evidentno. Izabran je veliki broj sudaca od kojih neki jesu jako dobri, a neki nisu za suce. Ali, što se desilo u međuvremenu? Jedno vrijeme je pravosuđe bilo dramatično nepopunjeno potrebnim kadrovima. Po broju sudaca i pratećeg osoblja tada je bilo apsolutno u nemogućnosti da riješi količinu predmeta koji su dolazili. S druge strane, postepeno se gradila jedna vrsta neovisnosti pravosuđa, koja nije prava neovisnost nego je samodostatnost. Desilo se da smo izgradili sustav u kojem je pravosuđe neosjetljivo na svoju zadaću i nema osjećaj odgovornosti prema društvu. Nema snage da "iznutra" pokrene promjene. A svaki pokušaj da se promjene potaknu izvana kvalificira se kao politički pritisak. Danas smo država koja je u vrhu po broju sudova, sudaca i pratećeg osoblja na sto tisuća stanovnika, ali i država koja je vodeća po broju neriješenih predmeta i nepovjerenju u pravosuđe. Mislim da je samo pitanje vremena kada će se morati naći nacionalni konsenzuz i donijeti zakonodavna rješenja koja će usmjeriti pravosuđe putem ozbiljnih reformi. Moja je teza da glavni problem pravosuđa nije ono što se često ističe - da su sudovi nedovoljno tehnički opremljeni, da nema prostora ili kompjutora - glavni problem je odgovornost i edukacija sudaca. Mi imamo jako puno odličnih sudaca, međutim kao cjelina, naše pravosuđe nema onu razinu koje jedno demokratsko društvo treba imati.

Kolika je uloga ministara u rješavanju tog problema?
- Mala! Tko god da je sada ministar, moram reći, nema objektivnih mogućnosti da odlučno utječe na ključna događanja u pravosuđu. Naravno, pod pretpostavkom da isključimo one političke utjecaje koji su nedopušteni pa i nezakoniti. Objektivno gledajući, ministar pravosuđa je danas samo intendant pravosuđa. Njegove mogućnosti da modelira sustav minimalne su. Vjerojatno bi i tu trebalo razmisliti o nekim promjenama.

Sudac - samo onaj tko stalno radi na sebi

Kako vidite rješenje tog problema i da li će se on uopće moći riješiti do ulaska Hrvatske u EU?
- Hoće, jer neće biti ulaska u EU dok se ne riješi problem pravosuđa, ili bar dok se ovakva dramatična razina problema osjetno ne ublaži.

Imate li vi neko svoje viđenje?
- Bojim se da mjere za koje držim da ih treba poduzeti ne bi bile jako srdačno dočekane u pravosuđu, ali mislim da će se za njima morati posegnuti. Ako prihvatimo tezu da je glavnina problema u kadrovima, a ne u zgradama, da budem slikovit, onda se, naravno uz stalno usavršavanje normativnog okvira rada pravosuđa i njegove bolje opremljenosti, treba inzistirati na edukaciji i odgovornosti. Izbor i napredovanje sudaca treba uvjetovati provjerom stručnosti i rezultatima rada. Dakle, promjene treba raditi na dva glavna kolosijeka. Prvi je sustav odgovornosti, koji je sada potpuno nedostatan, jer su suci i kod izbora i kod utvrđivanja odgovornosti primarno cehovski solidarni, zanemarujući odgovornost prema društvu. Zato imam tezu da su danas dobri, a ne loši suci krivi za stanje u pravosuđu, jer svoj stručni i moralni autoritet ne koriste za forsiranje kvalitete, već za "pokrivanje" manje dobrih kolega. Vjerojatno se taj problem dijelom može promijeniti povećanjem utjecaja šire društvene zajednice na izbor i odgovornost sudaca, ponajprije koroz drukčiji sastav i nadležnosti Državnog sudbenog vijeća. Drugi kolosijek reformi mora ići prema imperativu da se suci, državni odvjetnici, pa čak bih rekao do jedne mjere i drugi sudionici pravosudnog procesa, stalno usavršavaju i da prate promjene. Ako su druge profesije izgradile sistem obligatorne edukacije i licence, onda to moraju moći i pravnici. Dakle, inzistirao bih na tome da sudac može biti samo onaj tko stalno radi na sebi. Ta dva pravca promjena smatram odlučnima za reformu pravosuđa.

Prijelomna vremena ne mogu se gledati statički

Već kada govorimo o tim pravnim aspektima zločina i rata kojeg smo, nažalost, nedavno bili svjedoci, pravno, po Ustavu SFRJ koja je tada bila suverena i međunarodno priznata, jedina oružana sila u toj državi bila je JNA, a svaka je republika imala pravo na odcjepljenje, ali samo uz pristanak svih ostalih republika. Dakle, ako je legalna oružana sila bila JNA, zašto je onda 28. maja 1991., u vrijeme kada je Hrvatska bila članica jugoslavenske asocijacije, bio osnovan ZNG - po tada važećem Ustavu ZNG bi bio paravojna organizacija?
- Osobno, mislim da se vremena koja su prijelomna, dakle vremena u kojima se lome sustavi, nastaju i propadaju države, ne mogu gledati statički. Inače u svijetu ne bi nikada bilo ni dobrih ni loših promjena i sve bi se promjene smatrale protupravnima. Takvo su vrijeme upravo devedesete godine, kada se s jedne strane jedna država raspadala, a nastajale nove. Po mom sudu, do raspada države ponajprije je došlo zbog razloga koji su generirani u okviru Miloševićevog projekta, koji je onda poslije dobro došao i nekima drugima. Ne može se statički, po propisima jedne države koja je već bila duboko u razgradnji, vrednovati ono što je nastajalo u novim državama. Pravno i politički, riječ je o složenoj situaciji. Pravo jedne države koje polako nestaje, a nastaju prava novih država. Na tome se temelji i mišljenje Badinterove komisije. Upravo je to okvir u kojem je nastao ne samo Zbor narodne garde, koji se u Hrvatskoj smatra legitimnom vojnom formacijom nastalom radi obrane od Miloševićeva projekta, nego i sve druge institucije hrvatske države koja je nastajala.

Politički element u radu Haškog suda

Na Haškom sudu upravo počinje suđenje šestorici rukovodilaca tzv. Herceg-Bosne i generalima HVO-a. U optužnici stoji da su se udružili s predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom u zločinačku organizaciju s ciljem odcjepljenja dijela BiH i njegova pripojenja Hrvatskoj. Kako vi gledate na tu formulaciju?
- Institucija "zajedničkog zločinačkog pothvata" ne proizlazi iz samog Statuta Haškog suda. Ona je doktrina koju je sud prihvatio uglavnom iz anglosaksonskog prava. Ta institucija nije isto što i institucija zločinačke organizacije koju imamo u hrvatskom pravu, a i u zakonodavstvu Srbije i Crne Gore. To je nešto drugo. To je jedna forma tzv. mens rea, zajedničkog cilja, koji onda podrazumijeva i neke posljedice i pristanak na te posljedice. U predmetima Haškog suda do sada postoji različita praksa. U predmetima u kojima do presude nije došlo priznanjem i gdje je obrana osporavala postojanje zajedničkog zločinačkog pothvata, tužiteljstvo je imalo problema s dokazivanjem. Posebno je stroge kriterije imalo Žalbeno vijeće. Što se događaja u BiH tiče, ne treba biti veliki pravnik u nekom teškom dokaznom postupku da bi se pokazalo kako je RH pomagala hrvatske formacije, da je Srbija pomagala srpske, a da su Bošnjaci imali pomoć iz raznih muslimanskih zemalja. Drugo je pitanje je li ta pomoć bila takva da je obuhvaćala svijest i namjeru da se čine zločini. Ja osobno dijelim mišljenje onih koji smatraju da je politika Hrvatske u pogledu BiH bila pogrešna. Mislim da to najbolje dokazuje činjenica da su Hrvati praktički nestali iz dijela Bosne. Hrvatska je politika na neki način bila fokusirana na Hercegovinu.
Međunarodni kazneni sud to prepoznaje kao ambiciju za pripojenje Hercegovine Hrvatskoj, dok hrvatska strana to opovrgava. U hrvatskoj je javnosti izašao velik broj dokumenata koji se mogu koristiti i u prilog jedne i u prilog druge teze. Hrvatska strana ističe velik broj izbjeglica Bošnjaka koje je zbrinula, vojnu pomoć Armiji BiH, Splitski sporazum, priznanje BiH i brojne druge činjenice. S druge strane, postoje jaki argumenti i za tužiteljstvo, ponajprije u transkriptima iz Ureda predsjednika Tuđmana. U svakom slučaju, postoji puno elemenata koji pokazuju da politika Hrvatske prema BiH nije bila ni dobra ni dosljedna. Da li je ona imala kriminalnu osnovu, moram priznati, ne bih se usudio reći. Ostavimo to Sudu.
Ali, ono što mislim da na neki način nije dobro, jest unošenje jednog političkog elementa u rad Haškog suda. On se vidi u mnogim optužnicama i proizlazi iz zadaće suda, koju je on na neki način dobio Rezolucijom 825/93 Vijeća sigurnosti UN-a, kad se sud osnivao. To je ambicija kreatora suda da se kroz suđenja utvrdi povijesna istina. Ja osobno mislim da sudski postupci nisu pravi mehanizam za to. Zašto? Zato, jer je ono što utvrđuje sud determinirano potrebama stranaka u sporu. Sud nema znanstvenu metodologiju, već mu potrebe postupka diktiraju činjenična utvrđenja. To jest građa koja će sjajno poslužiti povjesničarima, ali mislim da će tek povijesna istraživanja pokazati pravu istinu. Sudski postupci i presude su tek jedan segmentarni prikaz onoga što se dešavalo u ratu i oko njega.

Drugostepeno, žalbeno vijeće Haškog suda potvrdilo je presudu Ivici Rajiću za zločine u Stupnom Dolu, međutim mještani tog mjesta, nezadovoljni izrečenom kaznom, podnijeli su tužbu protiv RH?
- Da. Zanimljiva su očekivanja ljudi. U Stupnom Dolu se desio strašan zločin i Rajić je priznao krivicu za taj zločin. Ja apsolutno razumijem ljude koji su izgubili svoje najmilije i koji smatraju da je ta kazna preblaga. Treba imati na umu da je ona rezultat nagodbe između tužiteljstva i Rajića. Sud zauzvrat očekuje da će on biti svjedok u nekim drugim, njemu važnijim predmetima. Sa stanovništva tužiteljstva to je politika koja njima jako olakšava, međutim sa stanovišta žrtava, riječ je o teško prihvatljivoj praksi s moralnog i emocionalnog aspekta. Što se tiče tužbi mještana, ja ne vidim pravni mehanizam koji bi se tu mogao efikasno iskoristiti. Naime, tuži se strana država. Međunarodnog suda pred kojim bi pojedinci mogli tužiti stranu državu u ovakvom slučaju nema, a sudovi u BiH ne mogu efikasno suditi stranoj državi. Zbog toga ne mislim da će mještani uspjeti ostvariti svoja očekivanja.
Ninoslav Kopač

 

Prikaži verziju za ispis

Ustaške škrabotine na fasadi pravoslavne crkve u Sinju
Čedo Prica: Na strani zdravog razuma i ljepote
Smiju li Srbi glasati za Hrvata
‘Crna lista’ na CD-u: Snimljeni i popisani hrvatski neofašisti
Први Закон о дијаспори
Manjine iz Hrvatske zajedno u Zadru
Knin: Razbijeno staklo na Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta
Novi kriteriji za novac iz proračuna
Predstavljen godišnji izvještaj nevladinih organizacija
Veći budžet za manjine
Blaga himna za divlji svijet
Када Јован постане Иван
Znaš, on ti je Srbin
Preminuo Bogdan Tirnanić
Politička zastupljenost poboljšana, zapošljavanje nije
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt