VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Povratak u Mali Gradac
U Mali Gradac na Baniji lani se vratila porodica Jović čiji članovi kažu: "Obnavljaju se kuće ljudima koji tu ne žive"

Zahtjev za obnovu Jovići su podnijeli uoči isteka roka hrvatske Vlade. Komisija je donijela odbijenicu bez da je u kuću ušla. «Stali su na putu, preko tarabe pogledali kuću i napisali da je čitava i da se zahjev odbija», ističe Pero Jović. Ipak, najozbiljniji problem Jovićima ostaje nemogućnost zapošljavanja.
Samo kada bi podjela pomoći bila pravdenija i ravnopravnija, jer mnoge od nas nitko ne gleda - kažu, opisujući svoje povratničke nevolje, članovi porodice Jović koja se lani vratila u Mali Gradac na Baniji. Pero Jović, žena mu Dušanka i sinovi Duško i Dragan administrativno spadaju u kategoriju radno aktivnog stanovništva koja se sve češće iz izbjeglištva vraća u zavičaj da bi makar djelomično pokušala obnoviti svoj predratni život. A prije rata imali su Jovići svega. Pero, čija je žena Dušanka također iz Malog Graca, bio je zaposlen u sisačkoj željezari, radio je i kao stolar, njive su davale svoj prinos, a u dvorištu je bilo i šest krava i dva konja. Uz auto, tu su bili i motori, traktor sa svim priključcima, kao i potpuno opremljena pilana. Međutim, u ratu je sve to nestalo. Pero koji je znao voziti, nije mogao doći u selo, a njegove roditelje, Dušanku i djecu - starijeg sina Duška i mlađeg Dragana - povezle su komšije s onim koliko su mogli ponijeti u rukama.

Svi su znali za Peru i njegovu stolariju

Jovići su se skrasili u Molu kod Sente. «Tako je to bilo, kad smo stigli u Srbiju ili smo išli kod rodbine, ako ju je tko imao, ili su nas raspoređivali, pa dokle je tko stigao. Tako je Pero završio u Molu, a ja u Slankamenu», kaže Perin prijatelj Milan Vučković koji je početkom septembra navratio iz Slankamena gdje i sada živi. Kako je trebalo živjeti, išlo se u nadnicu u okopavanje ili branje kukuruza, januka ili šta je tko uzgajao. «A nisu Lale ni pretjerano darežljive prema nadničarima. Istina, pošteno plate kako su se pogodili, ali za ručak donesu par litara mlijeka i kruh ili palentu», priča Pero koji se u Molu bavio i stolarijom. «Kad sam dolazio u Mol, pitao sam da li tu stanuju neki od naših mještana. Za Peru i njegovu stolariju svi su znali», kaže Milan koji se bavi bravarskim zanatom.
Jovići su prvo bili u kolektivnom smještaju, pa onda u kući, ili bolje rečeno u četiri njih. U jednoj jednu godinu, u drugoj dvije... U međuvremenu su i Duško i Dragan u Senti završili srednju školu za automehaničara. Dušku se zadesila i ljubav, upoznao je djevojku, a njihovo poznanstvo i zajednički život rezultirao je i djetetom, sinom Draganom rođenim u Senti. Kad je vlasnik posljednje kuće u kojoj su bili zatražio da se Jovići isele, jer mu kuća treba, opet su otišli u kolektivni centar. I odatle po etapama u Mali Gradac.

Vrata i prozori izbijeni iz zidova

Prva se vratila Perina majka. Kako je bila stara, zaključili su da se ne bi mogla starati o govedu koje bi joj dopalo prilikom raspodjele tog vida humanitarne pomoći, pa su Jovići ostali bez njega. «Ali zato su po nekim drugim selima dijelili i po tri-četiri goveda, ili su neki dobili govedo u dva navrata», ljutito će Pero. Godinu kasnije, u drugoj turi vratili su se Dušanka i Dragan, a negdje potkraj avgusta i Pero i Duško sa snajkom i sinom Dušanom, tada starim tri mjeseca i upisanim na majčin pasoš. Nakon četiri-pet mjeseci snajka je otišla u Vojvodinu, a za njom i Duško da je nagovori da se vrati u Mali Gradac, ali uzalud. «Ona je još rekla da joj je Duško ukrao dijete, iako ono nije moglo prijeći granicu bez nje», kaže Pero. Tako se Dušanka kao jedina žena u porodici što se tiče «ženskih poslova» stara o tri generacije, prije svega o unučetu. S dokumentima nije bilo problema: izvadili su ih u Iloku za vrijeme mirne reintegracije, a domovnicu je imao i Dragan. Sa statusom povratnika također: famozni «zaleni karton» dobili su nakon čekanja svi osim Duška koji ga još nije dobio. Problemi su nastali kasnije.  
Selo Mali Gradac imalo je sreću što nije spaljeno. Ali, to što im je kuća naizgled bila čitava za Joviće je bio hendikep. Kada su zatražili da se obnovi kuća koja, istina, nije ni rušena ni paljena, ali je devastirana, stizale su odbijenice. A kući je, osim što ju je trebalo očistiti od krša i smeća, trebalo obnoviti pod i postaviti vrata koja su, kao i prozori, izbijeni iz zidova. «Negdje ranije bacio sam jedna vrata. Sva sreća što su koliko-toliko bila očuvana, pa sam ih mogao postaviti u vratnice», kaže Pero.

Obnovljena radionica i polovni traktor

Neke prostorije još uvijek razdvaja zavjesa ili od dasaka sastavljena vrata, koja je Pero izmajstorisao, zajedno s namještajem s kojim se iz Mola vratio u Mali Gradac, znajući da ga čeka prazna kuća. Godinu dana u kući Jovićevih nije bilo ni struje, iako ju je selo imalo, ali mu je skinut sat, a sisačka Elektroprivreda nije žurila da ga ponovno ukopča. Pitanje telefonskog priključka bilo je riješeno uz znatno manje čekanja.
Kako rekosmo, Dušku još nisu regulirali status povratnika, ali su ga pozvali u vojsku u koju je krenuo krajem osmog mjeseca, otprilike godinu dana nakon povratka. Rod pješadija, garnizon Požega. Pisao je molbu da mu služenje vojnog roka odgode zbog djeteta, ali uzalud. Mlađi sin Dragan u vojsku će krenuti u novembru, a služit će u tehničkoj službi i imati prilike da u praksi potvrdi gradivo stečeno u srednjoj školi. Mali Dragan dobiva dječji doplatak i to je, uz povratničku pomoć, otprilike sve što Jovići od države primaju. Od zaposlenja ništa, pa ostaje da se radi na njivi i da se Pero bavi stolarijom, jer uspio je da sa starim alatkama i mašinama obnovi radionicu, samo što od toga nema mnogo para, jer ljudi kojima treba stolarija, a koji su i sami bez posla, ne mogu da plate. U dvorištu je i polovni traktor kojeg je Pero uspio kupiti, a služi mu za obradu šest-sedam jutara zemlje. Jovići imaju i 15-ak ovaca, a kako Pero kaže, namjera mu je da omasovi stado. U kući nitko nije besposlen, pa se tako i mlađi Dragan lani uključio u izgradnju pozornice na kojoj se odvijaju brojne manifestacije u Malom Gracu.

Povratnički status ističe

Zahtjev za obnovu su podnijeli u zadnjoj turi, odnosno uoči isteka roka hrvatske Vlade. Komisija koja je na osnovu zahtjeva izišla na uviđaj, zaključak je donijela bez da je u kuću ušla. «Stali su na putu, preko tarabe pogledali kuću i napisali da je čitava i da se zahjev odbija. Obnavljaju se kuće ljudima koji tu ne žive, a nama koji smo se vratili i rado bi tu živjeli - ništa», ističe Pero i dodaje da bi možda bilo bolje da su mu kuću srušili jer bi je sada obnovili.
Ipak, nemogućnost zapošljavanja ostaje najozbiljniji problem. Ni Dragan ni Duško ne mogu se zaposliti ako im ministarstvo ne nostrificira diplome. Dragan je svoju diplomu na nostrifikaciju poslao skoro prije godinu dana i ako sve bude u redu ovih dana trebao bi dobiti pozitivno rješenje i upis zanimanja u radnu knjižicu. Duško, zabavljen rješavanjem povratničkog statusa, odlaskom u vojsku i porodičnim problemima, to još nije učinio. Ni Peri, otkako je 1991. dobio otkaz, ne teče radni staž, a do penzije, bilo po stažu, bilo starosne, ima još podosta. Sad mu ističe povratnički status i mora vidjeti kako će regulirati svoje zdravstveno osiguranje. Kao i njegova žena Dušanka. Ipak, i pored teškoća koje imaju i osjećaja da nisu dobili što su trebali, dok su drugi dobili i više, nadaju se da će biti bolje i da će uspjeti opstati u svojoj kući i na svojoj zemlji.

VRATILO SE TEK 30 POSTO SRBA

Konferencija o temi «Povratak, reintegracija, oporavak: pogled naprijed» u organizaciji Hrvatskog Crvenog križa (HCK) i UNHCR-a u Hrvatskoj pokazala je da taj problem neće biti riješen do 2006. kako je navedeno u Sarajevskoj deklaraciji o povratku izbjeglica, već će saniranje teškoća ove grupe stanovništva potrajati. Izvršni predsjednik HCK-a Nenad Javornik rekao je da se u Hrvatskoj kućama do 31. jula vratilo 374.347 povratnika. Tokom prošle i ove godine vraćene su 3.402 kuće, a od 19.289 kuća još nije vraćeno samo njih 107, no i ti su postupci u toku. Osim 136.380 kuća, do sada je obnovljena i komunalna infrastruktura. Podneseno je 12.015 zahtjeva za povratak u Hrvatsku od strane izbjeglica koje žive u BiH i SCG, a treba da se riješi još 7.800 ranije pristiglih zahtjeva.

Djeci povratnika omogućiti normalno školovanje

U Hrvatsku se vraća sve manje srpskih povratnika, a prvenstvena uloga državnih vlasti, međunarodnih i nevladinih organizacija jeste omogućavanje normalnog života i integracije onih koji su se vratili u društvo kako ne bi bili građani drugog reda, izjavio je šef  UNHCR-a u Hrvatskoj Žan Klod Konkolato. Konkolato je rekao i da je od 156 hiljada povrataka iz inostranstva, Srba bilo 122 hiljade i da bi za smještaj novih povratnika, čiji se broj procenuje na 20 hiljada, u naredne dvije godine trebalo 2,3 miliona dolara godišnje. Ali, veća je zabrinutost zbog postojećih povratnika koji su u prosjeku stariji (50 godina) od prosječne starosti ukupnog stanovništva (39 godina) i s manje školske djece od 6 do 14 godina i omladine do 19 godina nego što je državni prosjek. Nasuprot tome, povratnika starijih od 60 godina je 42 posto naprama 21,6 posto starijih u ukupnom stanovništvu.
UNHCR i OESS formirali su tri kategorije povratnika: one koji će još dugo primati razne vidove pomoći, one koji su tu pomoć primali, ali ostvaruju normalan život zbog primjene socijalnih davanja (penzije i sl.), te one kojima bi trebalo pomoći da pokrenu neku ekonomsku aktivnost da bi ušli na tržište. Iako većina neće stići dalje od druge grupe, potrebno je svoj djeci povratnika omogućiti normalno školovanje kako od njih ne bi stvorili drugu generaciju žrtava ovog rata, a pomaganjem povratnicima treba spriječiti da uđu u bijedu.

Povratnici se vraćaju nazad u SCG i BiH

Potpredsjednik Hrvatskoga sabora i potpredsjednik HCK-a Mato Arlović rekao je da stanarsko pravo bivšim nosiocima neće biti vraćeno, a da je stiglo pet hiljada zahtjeva za područja od posebne državne skrbi (PPDS) i 2.600 za stambeno zbrinjavanja izvan tih područja. Ocijenio je i da u stambenom zbrinjavanju oni koji su imali stanarsko pravo i ostali bez njega ne bi smjeli imati prednost pred onima koji su bili bez imovine u Hrvatskoj, misleći na doseljenike iz BiH. Ambasador SCG Milan Simurdić rekao je pak da su Hrvati iz Vojvodine zainteresirani za ostvarivanje stečenih prava (penzije, devizna štednja), a ne za povratak.
Veljko Džakula iz Srpskog demokratskog foruma prozvao je državu da dosad nije kupila nijedan stan niti dala sredstva za druge oblike zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskog prava, da nije riješen nijedan od prispjelih zahtjeva i da 43 miliona kuna određenih za te namjene stoji neutrošeno. Završio je konstatacijom da se od službenog broja povratnika, njih 50 hiljada zbog nemogućnosti ostvarenja prava vratilo nazad u SCG ili BiH. Jelka Glumičić iz Odbora za ljudska prava Karlovac naglasila je pak da se vratilo tek 30 posto Srba i konstatirala da su magacini HCK-a prazni i da ni srpski povratnici ni hrvatski doseljenici iz BiH ne dobivaju adekvatnu pomoć, pa je u prostorijama ureda svaki dan mnogo onih koji su se ranije bezuspješno obraćali državnim institucijama.

Džakula: Ove godine između 30 i 50 incidenata po etničkom principu

Uoči isteka roka za zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskog prava izvan područja od posebne državne skrbi predstavnici Srpskog demokratskog foruma zložili su mišljenja organizacije na skupovima u Beogradu i Banja Luci. Predsjednik SDF-a Veljko Džakula ocijenio je da povratka izbjeglih Srba u Hrvatsku nema bez stambenog zbrinjavanja povratnika i njihove integracije u institucije. «Kad se Srbi budu vraćali i imali mogućnost da se zaposle kroz institucije i da postanu ravnopravni građani, ostajat će u Hrvatskoj. Neće doći samo zbog statistike, pa se vraćati u Srbiju zato što u Hrvatskoj nemaju osnovnu egzistenciju», ocijenio je Džakula, dodajući da su Srbi prihvatili rješenja hrvatske Vlade oko rješavanja problema povratka stanarskih prava: dobivanje stana u vlasništvu države po «zaštićenoj» cijeni najma i mogućnost da, uz pomoć kredita, kupe stan, o čemu se zasad prikupljaju podaci. Šef SDF-a je dodao da stambeno zbrinjavanje mora biti trajnog karaktera, što podrazumijeva isto pravo otkupa kakvo su imali i Hrvati koji su stanove otkupili po tadašnjih pet do šest hiljada maraka, a ne da se Srbima nabije ekonomska cijena. Džakula očekuje da će to pitanje biti riješeno zbog skorašnjeg ulaska Hrvatske u EU. Dok Džakula ističe da je alarmantno stanje sigurnosti povratnika u Hrvatsku, jer je u osam mjeseci ove godine u Hrvatskoj zabilježeno između 30 i 50 incidenata po etničkom principu, pomoćnik hrvatskog ministra unutrašnjih poslova Đoko Tepša smatra da je sigurnost imovine i ljudi koji se žele vratiti jako dobra, iako je bilo nekih međuetničkih i međunacionalnih problema, ali da su sada mnogi slučajevi riješeni.
Nenad JOVANOVIĆ

Prikaži verziju za ispis

Ustaške škrabotine na fasadi pravoslavne crkve u Sinju
Čedo Prica: Na strani zdravog razuma i ljepote
Smiju li Srbi glasati za Hrvata
‘Crna lista’ na CD-u: Snimljeni i popisani hrvatski neofašisti
Први Закон о дијаспори
Manjine iz Hrvatske zajedno u Zadru
Knin: Razbijeno staklo na Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta
Novi kriteriji za novac iz proračuna
Predstavljen godišnji izvještaj nevladinih organizacija
Veći budžet za manjine
Blaga himna za divlji svijet
Када Јован постане Иван
Znaš, on ti je Srbin
Preminuo Bogdan Tirnanić
Politička zastupljenost poboljšana, zapošljavanje nije
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt