Tada, dakako, ni na kraj mi opameti nije bilo da je poznati dramski pisac ozbiljno nagrižen bolešću, koja će samo koji mjesec kasnije uzeti svoj danak. Podsjetimo, Vujčić je zajedno sa Radom Šerbedžijom pokušavao u zadnjih pet godina oponirati ovdašnjem ustaljenom kazališnom mainstreamu, organizirajući teatarska ljetna zbivanja na Brijunskom otočju, obično u kolaboraciji sa stranim glumcima i dramskim autorima. Bila je to svojevrsna pobuna protiv opće provincijalizacije ovdašnje kulture. Dakako, da su veliki umjetnici, a Vujčić i Šerbedžija to sigurno jesu, ujedno i veliki hedonisti, što, uostalom, potvrđuje i izbor destinacije, ali što, također, nikako nije krimen. Dapače, to je prednost.
Međutim, u ovom je slučaju važnije bilo nešto drugo, naime, pokušaj dvojice prijatelja i autora da propuhnu teatarske koridore, što u miljeu ovdašnjeg umjetničkog života nije nimalo lako. Kasnije se više nisam čuo s direktorom Ulysses Tetara, ali sam vidio da je dobio «Večernjakovu» nagradu, a iscrpljenost organizma na televizijskim se snimkama lako mogla uočiti. Iako će agencije pobrojiti Vujčićeve profesionalne uspjehe, ovdje ćemo za kraći podsjetnik spomenuti neke od njih: zbirka novela «Poljubac u čelo XX. vijeka» nagrađena je na Logosovom natječaju za najbolju prozu 1986, crna komedija «Crkveni miš» nagrađena je nagradom Marin Držić 1991, filmska novela «Pasija svjetla» nagrađena je na natječaju Jadran-filma 1993, a iste godine «Marula» je dobio za dramatizaciju «Krležijade». TV-film «Olovna pričest» nagrađen je Nagradom hrvatskog glumišta 1995, a «Držića» je dobio i za crnu komediju «Odskok poskoka», tragedija «Asfodel» i dramu «Pir pepela».
Borislav Vujčić imao je samo 48 godina kad je umro. Rođen je u Orahu, kraj Vrgorca. Meni i mojoj supruzi ostat će upamćen po mnogo čemu. Neke od zadnjih slika upravo su sa spomenutih Brijuna. Dok bi nas dvoje s curicom sjedilo ispred hotel «Neptun», jedna mršava, asketska figura prolazila bi od sjedišta tetara Ulysses prema centralnom kupalištu. I dok bi svi ili barem većina umjetnika vrijeme između proba i predstava kratili sunčanjem i kupanjem, direktor kazališta neprestance bi hodao otokom u bijeloj košulji, crnim halačama i s neizbježnom cigaretom među prstima.
Rade Dragojević