VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Borić: Što žene dobivaju ulaskom u EU?
Rada Borić feministička je aktivistkinja i teoretičarka. Živi na relaciji između Helsinkija, gdje radi kao lektorica hrvatskog jezika i vodi kolegij o kulturnoj povijesti Balkana i Zagreba, gdje je jedna od medijski najeksponiranijih glasnogovornica feminizma. Članica je Centra za ženske studije i predavačica feminističke kritike jezika, radila je u Centru za žene žrtve rata, autorica ženskih publikacija i trenerica za žene u politici. S Radom Borić razgovarali smo o feminističkom viđenju predstojećih nam evropskih integracija, o tome kakav život očekuju žene u Hrvatskoj pod EU kišobranom. Neizbježne su bile i stalne komparacije sa Zapadnom Evropom

Žene pokušavaju osmisliti neku strategiju, obzirom na ulazak Hrvatske u EU. Civilna scena važna je kao mjesto s koga se vrši lobistički pritisak na stranačku politiku?
- Hrvatska je zbog ulaska u EU trebala napraviti različite razvojne programe i razvojne strategije. Od 20-ak napravljenih nacionalnih strategija, ona o civilnom društvu je 18-ta. Prije nje su strategija razvoja malih otoka, ribarstva ili turizma, što je sve jako važno. Ali da je civilno društvo na pretposljednjem mjestu u razvojnim strategijama, to nešto govori o ovom društvu. Postoji anegdota, iako nije zgodno o susjedima govoriti negativno, da kada su albanskog ministra vanjskih poslova pitali što je s civilnim društvom on je odgovorio: «Nema problema. Mi ćemo to organizirati.» Bojim se da i ovdje nema sluha za to da društvo čine sva tri sektora, a da je civilno društvo važno i kao lakmus papir i kao korektiv. To država ne prepoznaje, postoje samo natruhe, više individualnog prepoznavanja.

Koji osnovni dokumenti definiraju ženska ljudska prava u EU?
- U novoj zajednici dakako sam Ustav vodi brigu oko ljudskih prava, ali on ne odvaja ženska ljudska prava. I u drugim se dokumentima Unija bavi ženama tek sporadično, uglavnom na razini smjernica, preporuka. To je na neki način i u redu. Jer ako bi se posebno bavila ženama priznala bi ono što postoji u praksi. A to je da nas se tretira manjinski, poput etničkih, seksualnih i inih manjina. A žene čine, brojčano, većinu Evrope. No, konstrukt EU bazira se na neoliberalizmu, ona je i počela kao projekt zajedničkog tržišta. Pogledamo li što je toj Evropi važno, a to stoji i u njenom Ustavu, zajednički je ekonomski sustav, stvaranje zajedničke europske vojske, povećavanje vojnog budžeta i zajednički novac. Dakle, obična klasična država. A evropski Ustav trebao bi biti ustav «prekogranične suradnje». Nedavno je, 30. i 31. svibnja, u Marssellu održan veliki ženski marš na kome je bilo 10 tisuća žena. One su rekle da u Ustavu prva klauzula treba biti: želimo Evropu bez rata. Interesantno da je u Francuskoj od 54 posto građana koji su se odazvali na referendum, 58 posto onih koji su rekli »ne» europskom Ustavu mladi i žene. Oni su prepoznali u toj piramidi odlučivanja, u toj moći, kreaciju jedne potrošene klasične države. Ma koga više zanima država vojske? U Hrvatskoj raste broj mladih koji žele služiti civilnu službu. Samo se niti tu država nije snašla i osigurala dovoljno mjesta za «civiliste». Evropu treba urediti kao zajednicu tolerancije i suradnje. Zašto stvarati jednu nad-državu koja će biti pandan kome, Americi?

Feminizirano siromaštvo

Svi se pozivaju na zakonski okvir, Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. g (CEDAW) i na Amsterdamski ugovor. O čemu je riječ?
- CEDAW je ono na što se sve žene danas pozivaju. Za žene je važna i Pekinška platforma. Ali Hrvatska je potpisala i mnogo drugih konvencija. Npr. 1994. je ratificirana konvencija UN-a iz 1949. čije slovo sprečava Hrvatsku da legalizira prostituciju. Konvencija iz 1949. govori o zabrani trgovanja ljudima i zabrani eksploatacije prostituiranja drugih. Sada kada se, upitno, javljaju  glasovi za legaliziranje prostitucije, najprije bi država morala povući tu ratifikaciju. A mislim da nije baš primjereno poništavati potpisane UN konvencije. Pa, ako je tako čemu uopće raspravljamo o legalizaciji? Dakle, tvorci ili supotpisnici zakona u toj silnoj volji i žurbi da nekamo pripadamo niti ne znaju što potpisuju. Spominjana Pekinška platforma otvorila je četiri ključna polja, a nju su u svoju strategiju zapisale žene iz Ženske mreže Hrvatske. To su: odnos prema radu i ekonomiji, gdje bez obzira i na političku jednakost, npr. švedskog tipa, kada se i postvari, postoji razlika od 25 posto u plaćama, a da ne govorimo o nezaposlenosti, pri čemu u nas žene prednjače. Zatim, veća participacija žena u politici, nasilje protiv žena i reproduktivna ženska prava. To su četiri ključne točke za svaku ženu. Uz žensko siromaštvo, jer sve je siromaštvo danas feminizirano, a ono je ključ drugim vrstama diskriminacije. Eto, iz tih koordinata žene su prepoznale i što im donosi europski Ustav, s čvrstim fokusom u ekonomskom polju i interesom za profit.
U Hrvatskoj tek treba izračunati koliko novca iz proračuna uopće ide na žene, pod pretpostavkom da doprinosimo pola, a doprinosimo i više, kada bi se računao rad u kući, «pranje i peglanje», odgoj djece. S time da to ne bi trebalo preračunavati u cijenu istoga posla kao javne djelatnosti, jer je ženski rad potplaćen. Nije isto peglati i popravljati slavine, ali bi se trebalo jednako vrednovati. Kada bi se u hrvatski društveni bruto proizvod upisao ženski neplaćeni rad, on bi znatno narastao.

Zašto samo žene čuvaju identitet?

Kada naši mediji govore o npr. francuskom ne evropskom Ustavu, oni sve vijesti donose kroz nacionalistički filter, kao da se radi samo o osjećaju nacionalnog suvereniteta. Nitko ne govori kroz prizmu socijalnih i radnih prava. 
- Dovoljno je pročitati pisanje npr. novinarke Vesne Kusin, posve iz iz nacionalističkog diskursa. Ona, otprilike, kaže: «Eto, ljudi u Francuskoj ne žele da im se gubi nacionalni identitet.» A na drugom mjestu novinarka Ines Sabalić izvještava kako je logika onih koji su rekli «ne» ta da najveće zemlje EU više novca u fondove daju, nego li iz njih dobivaju. I da mnogi to više naprosto ne žele. Ista priča kao o solidarnosti s nerazvijenima u Jugoslaviji. Ova priča oko gubljenja identiteta može vrijediti «za po doma». Ta tko u ovoj globalizaciji ne gubi identitet? Finci koji su u Uniji misle da su uspjeli sačuvati identitet. Identitet se ne stvara na uštrb drugoga, već u suradnji s drugim. No, mene nešto drugo više smeta. I u jednoj Finskoj očekuje se npr. od žena migrantkinja da su baš one te koje trebaju čuvati kulturni identitet. Npr. Somalijci šetaju u kožnim jaknama, a Somalijke moraju izgledati kao u Somaliji. Zašto se preko naših tijela čuva identitet kada se izmještamo u prostorima? Ono što su žene prepoznale jednako kao i lijevi kritičari Ustava i EU jest činjenica da su u tvorevini koju zanima samo snaženje vojske i maksimalizacija profita sva socijana prava ugrožena. Ja bih to nazvala «pravnim dumpingom». Ako se gube sva socijalna prava u jednoj Finskoj koja je do nedavno imala tako uređena socijalna prava da je čovjek mislio da već živi u socijalizmu, onom pravom, što možemo u nas očekivati? Ono što žene osjećaju jest da ćemo svi izgubiti sve većom privatizacijom socijalnog sektora, ali će žene pritom izgubiti dvostruko, jer one najviše rade u njemu, one su medicinske sestre, odgojiteljice, nastavnice. Najprije će izgubiti prava kao građanke, a onda i kao radnice. A to je ključno.

Domaća se vlast ne želi baviti ženskom problematikom

U nas se priča o EU integraciji voli reducirati na tzv. usklađivanje zakonodavstva. Nivo zakona nije nevažan, dapače. No, razumije li hrvatska država zakone koje žurno prevodi? I, kako ih primjeniti bez razumijevanja konteksta u kojemu se zakoni uopće slabo primjenjuju? Mi nismo nikuda makli od «samoupravne» paradigme kada se isto govorilo da su zakoni dobri, ali se slabo primjenjuju?
- Koliko god strašno zvučalo, dobro je da nas ponekad netko natjera da uskladimo zakonske okvire. Međutim, oni u svom tom prepisivanju, prevođenju, zaboravi se da se trebaju i implementirati. Hrvatska ima Nacionalni program o ravnopravnosti spolova. Odmah počinje terminološka zbrka: što je jednakost, što jednakopravnost, a što ravnopravnost? Program bi se trebao primjenjivati kroz sva ministarstva i uz neku vrstu trans-ministerijalnog tijela koje je napravljeno. I onda vam netko dođe i da vam domaću zadaću, a vi ste recimo iz ministarstva odbrane, da sjedite u tom odboru. Ja sam bila pozvana kao vanjska članica na konstituirajuću sjednicu. Bilo je neobično, da budem blaga, vidjeti koji su ljudi tu unutra po zadatku. Neki su se vremenom ipak senzibilizirali, posebno neke žene ali i muškarci. Međutim, kada bi neka od nas danas otišla u ministarstva i tamo pitala ljude kojima u opisu radnog mjesta piše da nacionalni program i zaključke povjerenstva trebaju provesti, što su učinili, vidjeli bi da je stanje loše. Ne može se dogoditi da nazoveš ministarstvo financija i kažeš da te zanima gender budgeting, rodna korektnost u trošenju proračuna i da dobiješ podatke. Npr. koliko se u zdravstvu novca potrošilo na žene, a koliko na muškarce? Zašto nije ili je li provedena besplatna mamografija za sve žene iznad 50 godina? Takvih podataka uopće nema, pa kako da onda kao civilistkinje nekoga prozovemo zašto to nije implementirano? U ministarstvu će reći kako ne smiju dati ime osobe koja se time bavi, kao što su rekli kolegici Slavici Jakobović, koja je radila tribinu u KIC-u i trebali su joj podaci. Pa, što je to tajna, tko je zadužen za provođenje ravnopravnosti? Što znači «uskladiti zakone», kada je mlada stručnjakinja za pravo EU sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Snježana Vasiljević u svome istraživanju otkrila da ih državna tijela prečesto ne razumiju? A u Ministarstvu evropskih integracija hvale se da imaju 74 posto zaposlenih žena u tom i Ministarstvu vanjskih poslova! Ali to je samo nominalno, žene su najčešće pomoćnice, dok su muškarci zamjenici. Političarke bi trebale reći: zašto nam kolege političari govore da smo jednako vrijedne, a manje smo plaćene. Dakle, nismo jednako vrijedne. Ženski studiji upravo su izdali knjigu, Gyne politike ili o političkoj građanki - istraživanje o tome što hrvatska javnost misli gdje je mjesto ženama u politici. Pokazalo se, obzirom na stranačku zabetoniranost, da naša javnost vidi žene u boljem svijetlu od političkih stranaka. Na pitanje biste li glasali za ženu, najčešći odgovor ispitanika je pozitivan. Čak 84, 5 posto hrvatskih birača misli da im spol nije važan u politici! Ukoliko odgovori nisu bili «politički korektni», stranke bi  mogle razmisliti o svojim gledanjima na promicanje žena.

Bolja socijalistička prošlost

Ženska scena dakle podržava ulazak Hrvatske u EU, ali ne bezuvjetan i nekritički?
- Ženska scena je svjesna neugodnosti pozicije nekoga tko je u čekaonici i ne zna što će mu liječnik otkriti. Nažalost, to nije ona zapadna čekaonica u kojoj te naruče u 10,15 h, već ona u koju dođeš ujutro u osam, a ne znaš hoćeš li taj dan uopće biti primljen/a. No, previše toga usvaja se u nas u panici, bez nužne rasprave. Treba otvoreno govoriti o dobicima, ali i gubicima za žene zbog ulaska u EU. Mi dakako moramo biti članicom Evrope, ali znati što to znači za svakoga ponaosob, za zajednicu, pa i za žene. Mi smo bar odlučile razgovarati o tome. Ono što žene tzv. tranzicijskih zemalja ne žele izgubiti jest razina prava koje su postvarile i u ranijem periodu. Pošto su jednom, još u socijalizmu, izašle iz kuće u polje rada, one se u kuću dobrovoljno ne namjeravaju vratiti. A ovako kako je EU počela funkcionirati, s ukidanjem socijalnih prava i smanjenjem broja radnih mjesta za žene, s potplaćenim ženskim radom, koji je sve više u društvu s radom migranata i migrantkinja i s fenomenom trgovine ljudima, perspektiva nije ružičasta. Nas danas žene na zapadu podsjećaju na našu potisnutu prošlost, hrabre nas da izvučemo to sjećanje na žene u socijalizmu i ne odustajemo od svojih ženskih prava, na rad i život u nenasilju.
Srećko Pulig

Prikaži verziju za ispis

Ustaške škrabotine na fasadi pravoslavne crkve u Sinju
Čedo Prica: Na strani zdravog razuma i ljepote
Smiju li Srbi glasati za Hrvata
‘Crna lista’ na CD-u: Snimljeni i popisani hrvatski neofašisti
Први Закон о дијаспори
Manjine iz Hrvatske zajedno u Zadru
Knin: Razbijeno staklo na Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta
Novi kriteriji za novac iz proračuna
Predstavljen godišnji izvještaj nevladinih organizacija
Veći budžet za manjine
Blaga himna za divlji svijet
Када Јован постане Иван
Znaš, on ti je Srbin
Preminuo Bogdan Tirnanić
Politička zastupljenost poboljšana, zapošljavanje nije
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt