Beogradski muški hor
Dame i gospodo, dragi prijatelji, članovi „Prosvjete“, uvaženi gosti, dobro došli na akademiju povodom krsne slave našeg Društva, Savindana! I opet sam u prilici posebno pozdraviti (sveštenici, diplomati, saborski zastupnici, gimnazijalci, dobitnici...)
Dame i gospodo, i večeras ćemo iskoristiti jedinstvenu širinu mogućnosti koju nam pruža veče posvećeno utemeljitelju narodne crkve i kulture i reći par rečenica o svom vremenu i svom Društvu, a da nas se slavljenik ne postidi. Mislim da s pravom smijemo računati na to, jer je i on prije 800 godina odlučujuće rješavao neka vrlo praktična pitanja.
Naravno, najlakše bi bilo i večeras u naše ime osuti paljbu po vremenu, prilikama i ljudima, požaliti se na vanjske sile, sažaliti se nad vlastitim slabostima, požaliti žive, zakukati nad žrtvama, potom pojesti i popiti što ljudi spreme, natući kapu na uši i otići kući spavati. U takav se tužan krug često pretvara naša manifestacijska kultura posljednjih godina i decenija. I zato što ne valja, zato valjda i jeste najlakše. Jer oni koji hoće živjeti i raditi imaju doduše pravo na stav prema onome o čemu ne odlučuju, ali to znači pravo na ljutnju i smijeh, a ne i na samosažaljenje. Ono je ne samo etički i estetički odbojno, nego sa njim uvijek putuje mržnja, kao njegovo naličje, obično ona potmula samouništavajuća, ono znači i istinski zaborav mrtvih, jer smo mi zapravo, kažu neki, u toj mjeri uništeni da mi više ništa i ne možemo, pa onda i ne trebamo, i tu je kraj. Zato, i danas i uvijek, ne – narcizmu žrtve! I ako ne uspijemo drugačije savladati taj poučak, a onda pogledajmo malo oko sebe kako to izgleda, na djelu.
U svojoj prvoj zbirci 1948. godine, "San boraca u zoru", krhkoj na lošem poratnom papiru, Grigor Vitez je objavio i danas upečatljivu pjesmu "Pusto zgarište".
Klasični poratni stihovi govore o njegovoj zapadnoj Slavoniji:
"Ko će doći, ko će oživjeti mjesto pod planinom
Gdje je spaljeno djetinjstvo,
Gdje su sagorjele ruke
I oči ugasle ko cvjetovi zgaženi?
Nikoga nema."
Njeni su završni stihovi:
"A u grudima našim,
Mrtvi, dragi kraju
Gnjevni plameni gore.
I gora stara mržnjom progovara.
Već u knjizi "Pjesme" iz 1950-e autor grafitnom olovkom precrtava ovu zadnju strofu i pjesma u kasnije izbore ulazi bez nje. Veliki se pjesnik odrekao i spomena mržnje i okrenuo se djeci. Ove godine slavimo 100-godišnjicu njegova rođenja.
Takav stav ništa ne vrijedi ni s osobitim pogledom na prošlost. Istina da su u ovih 20-ak godina potraćeni snovi i planovi i graditelja i rušitelja i boljih i brojnijih generacija, od kojih smo pametniji samo za njihovu propast, ali je istina i to da je carstvo danas na nama ostanulo. I da nam valja teret nositi, a imati volje i snage dugo nositi, najteži je i najozbiljniji posao i centralno pitanje za nas i danas i ovdje. I da se ne poigravamo kulturalnim razlikama i interpretacijama, to je nešto što, svako na svoj način, znaju i na Istoku i na Zapadu, samo eto nama nekako ne ide. Četiri revolucionarna prevrata u Hrvatskoj prošlog stoljeća, politička, ekonomska, socijalna sa svojim progonima, zatiranjima i seobama, daju upravo sada zbirni rezultat.
Samosažaljenju ne treba voditi ni današnja koliko razvidna toliko i nevesela situacija u kojoj svaki javni govor o sudbini Srba iz Hrvatske, a van manjinskog zabrana, postaje stidan, kao insistiranje na nečem neprijatnom, ako ništa drugo, on šteti normalizaciji, a koja je, jel' da, primarno našem interesu. I niko ne želi priznati cinizam takve jednadžbe. I tako smo u kliještima tuđih fantazmi i računa i sopstvenih slabosti. Ta je najprije brutalna, danas puzajuća difamacija našeg svijeta, uspješno ušla u kuće jednog i drugog naroda. Ogleda se u onim podignutim obrvama na sam naš spomen, obrvama koje govore: Pa šta s tim? Zar to nije riješeno? Zar to nije izbrisano iz svih medija i sadržaja kao da nikad nije ni postojalo? Zar nismo stvorili novi, bolji svijet u kojem toga nema? Kninskih željezničara, kordunaških policajaca, banijskih metalurga... Jeste, kažemo mi, stvorili ste, ali ne, nije riješeno! I utoliko je za nas borba, ne za čistu jer takve nema, već za otvorenu i utoliko i bolju prošlost i historiju, prošlost bez pjega i tabua, utoliko je to borba i za otvorenu budućnost, i u njoj moramo biti spremni na svojevrsni dugi marš. Ničeg se ne stidjeti i ništa ne štedjeti, naročito ne svoje.
Istina je, koju poriču jedino sve malobrojniji profiteri, da je načinjena nepopravljiva šteta na zemlji i u ljudima, ali sa tim treba živjeti i od toga treba krenuti. Treba se nositi sa raspoloženjem ljudi koji su odlučni od svega odustati samo da se nekako makar i kriomice uvuku u šumu svakodnevice, zabavljačke i potrošačke.
U takvim prilikama naša je zadaća očuvati organizaciju i njen smisao, uključivo i demokratski centralizam, smisao ugrožen ne samo aktuelnom situacijom, već i evropskim trendovima, treba očuvati društvenost naših života, što znači i očuvanje primarnog smisla onog političkog. Mislimo pri tom prije svega na izgradnju institucija koje u našem slučaju moraju biti i nacionalne i više od toga. Moraju biti kuće otvorenih vrata, kuće koje štite one koji drugačije misle. Moramo i na taj način savladati lekciju iz 90-ih. (Još malo pa će 20 godina rada obnovljene „Prosvjete“. U našim sveopštim diskontinuitetima, to nije zanemariv rezultat, a kanimo i potrajati. Prisjetimo se ovom prilikom da organizovani oblici kulturnog rada Srba u ovom gradu sežu u 70-e godine devetnaestog vijeka, kad je osnovano zagrebačko Srpsko pevačko društvo.)
Pred nama je period bez velikih ciljeva i koncepcija, barem ne naših, zadatak je raditi i tražiti put radeći, živjeti. Jedino na takvom putu imamo priliku učestvovati u pravljenju alata i kuće budućnosti. Naše vrijeme kaže kako mi to i nemoramo činiti, možemo se i prepustiti, kao što se i mnogi jači oko nas prepuštaju. Jedino bi uputno bilo, ne pobjeći od slobode, slobode stvaranja i izbora. Jer, kao što reče Dositej Obradović kojem 200-godišnjicu smrti slavimo ove godine, koji nas je učio da se okrenemo naprednijima i uglednijima: „Zašto je drugo Bog dao čoveku razum, rasuždenije i slobodnu volju nego da može rasuditi, raspoznati i izabrati ono što je bolje?“ Dakle, bolje, a ne lakše.
Treba misliti na to kako je i ovo naše vrijeme nekome vrijeme mladosti, poleta i sazrijevanja, a mi ovakvi kakvi smo, neko na koga se eventualno treba ugledati. To je jedina energija koja nam je na raspolaganju, mladima se moraju otvoriti vrata i omogućiti im da nam pomognu izvući zaglavljena kola iz blata. Biće zanimljivo gledati kako će oni rješavati ovdje uvijek prisutno pitanje odnosa kulturnog i jezičnog zajedništva, odnosno separacije – odvojenosti. Mi stariji, koji smo toliko ulagali u obje strane tog odnosa, bićemo im od slabe pomoći i zadaća nam je jedino, stvoriti priliku da što više toga imaju gdje naučiti, odnosno, da što manje svojih izbora zasnivaju na neznanju.
I kad smo već kod toga, da na Savindan povtorimo i ovo poglavlje; Naša uloga u historiji i praksi srpske kulture 20. vijeka, uloga je onih koji svojim radom i postojanjem do današnjeg dana, zajedničku baštinu tog stoljeća čine primarno srpskom! Tu smo ulogu mi Srbi iz Hrvatske skupo platili i nerado gledamo kad se neodgovorni žurnalisti i političari iz našeg naroda prema tom zajedničkom iskustvu odnose negativno i iz korita zajedno s prljavom vodom, izbacuju dijete! Kod svih je ovdašnjih naciona, starih i mladih, antijugoslavenstvo, otužno i lažno, a kod Srba naročito. Prema takvom regionalnom autizmu odnosićemo se kao prema onima koji zaboravljaju i poriču smisao i samo postojanje ovdašnjih Srba. Dolazio on iz centra ili odnekud sa periferije.
Dame i gospodo, dragi prijatelji,
Sve što smo večeras htjeli reći može stati i u jednu rečenicu; nužno je odnositi se pošteno prema prošlosti i sadašnjosti, izgraditi i očuvati institucije, predati dio tereta mladima, integrisati zajedničku prošlost u nacionalnu kulturu, i krenuti ususret novim integracijama i deobama.
Čedomir Višnjić
|
