VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Svetosavska besjeda
Hrvatski glazbeni zavod 2011.

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Beogradski muški hor

 

Dame i gospodo, dragi prijatelji, članovi „Prosvjete“, uvaženi gosti, dobro došli na akademiju povodom krsne slave našeg Društva, Savindana! I opet sam u prilici posebno pozdraviti (sveštenici, diplomati, saborski zastupnici, gimnazijalci, dobitnici...) 

            Dame i gospodo, i večeras ćemo iskoristiti jedinstvenu širinu mogućnosti koju nam pruža veče posvećeno utemeljitelju narodne crkve i kulture i reći par rečenica o svom vremenu i svom Društvu, a da nas se slavljenik ne postidi. Mislim da s pravom smijemo računati na to, jer je i on prije 800 godina odlučujuće rješavao neka vrlo praktična pitanja.

            Naravno, najlakše bi bilo i večeras u naše ime osuti paljbu po vremenu, prilikama i ljudima, požaliti se na vanjske sile, sažaliti se nad vlastitim slabostima, požaliti žive, zakukati nad žrtvama, potom pojesti i popiti što ljudi spreme, natući kapu na uši i otići kući spavati. U takav se tužan krug često pretvara naša manifestacijska kultura posljednjih godina i decenija. I zato što ne valja, zato valjda i jeste najlakše. Jer oni koji hoće živjeti i raditi imaju doduše pravo na stav prema onome o čemu ne odlučuju, ali to znači pravo na ljutnju i smijeh, a ne i na samosažaljenje. Ono je ne samo etički i estetički odbojno, nego sa njim uvijek putuje mržnja, kao njegovo naličje, obično ona potmula samouništavajuća, ono znači i istinski zaborav mrtvih, jer smo mi zapravo, kažu neki, u toj mjeri uništeni da mi više ništa i ne možemo, pa onda i ne trebamo, i tu je kraj. Zato, i danas i uvijek, ne – narcizmu žrtve! I ako ne uspijemo drugačije savladati taj poučak, a onda pogledajmo malo oko sebe kako to izgleda, na djelu.

            U svojoj prvoj zbirci 1948. godine, "San boraca u zoru", krhkoj na lošem poratnom papiru, Grigor Vitez je objavio i danas upečatljivu pjesmu "Pusto zgarište".

            Klasični poratni stihovi govore o njegovoj zapadnoj Slavoniji:

                        "Ko će doći, ko će oživjeti mjesto pod planinom

                        Gdje je spaljeno djetinjstvo,

                        Gdje su sagorjele ruke

                        I oči ugasle ko cvjetovi zgaženi?

                        Nikoga nema."

            Njeni su završni stihovi:

                        "A u grudima našim,

                        Mrtvi, dragi kraju

                        Gnjevni plameni gore.

                        I gora stara mržnjom progovara.

            Već u knjizi "Pjesme" iz 1950-e autor grafitnom olovkom precrtava ovu zadnju strofu i pjesma u kasnije izbore ulazi bez nje. Veliki se pjesnik odrekao i spomena mržnje i okrenuo se djeci. Ove godine slavimo 100-godišnjicu njegova rođenja.

            Takav stav ništa ne vrijedi ni s osobitim pogledom na prošlost. Istina da su u ovih 20-ak godina potraćeni snovi i planovi i graditelja i rušitelja i boljih i brojnijih generacija, od kojih smo pametniji samo za njihovu propast, ali je istina i to da je carstvo danas na nama ostanulo. I da nam valja teret nositi, a imati volje i snage dugo nositi, najteži je i najozbiljniji posao i centralno pitanje za nas i danas i ovdje. I da se ne poigravamo kulturalnim razlikama i interpretacijama, to je nešto što, svako na svoj način, znaju i na Istoku i na Zapadu, samo eto nama nekako ne ide. Četiri revolucionarna prevrata u Hrvatskoj prošlog stoljeća, politička, ekonomska, socijalna sa svojim progonima, zatiranjima i seobama, daju upravo sada zbirni rezultat.

            Samosažaljenju ne treba voditi ni današnja koliko razvidna toliko i nevesela situacija u kojoj svaki javni govor o sudbini Srba iz Hrvatske, a van manjinskog zabrana, postaje stidan, kao insistiranje na nečem neprijatnom, ako ništa drugo, on šteti normalizaciji, a koja je, jel' da, primarno našem interesu. I niko ne želi priznati cinizam takve jednadžbe. I tako smo u kliještima tuđih fantazmi i računa i sopstvenih slabosti. Ta je najprije brutalna, danas puzajuća difamacija našeg svijeta, uspješno ušla u kuće jednog i drugog naroda. Ogleda se u onim podignutim obrvama na sam naš spomen, obrvama koje govore: Pa šta s tim? Zar to nije riješeno? Zar to nije izbrisano iz svih medija i sadržaja kao da nikad nije ni postojalo? Zar nismo stvorili novi, bolji svijet u kojem toga nema? Kninskih željezničara, kordunaških policajaca, banijskih metalurga... Jeste, kažemo mi, stvorili ste, ali ne, nije riješeno! I utoliko je za nas borba, ne za čistu jer takve nema, već za otvorenu i utoliko i bolju prošlost i historiju, prošlost bez pjega i tabua, utoliko je to borba i za otvorenu budućnost, i u njoj moramo biti spremni na svojevrsni dugi marš. Ničeg se ne stidjeti i ništa ne štedjeti, naročito ne svoje.

            Istina je, koju poriču jedino sve malobrojniji profiteri, da je načinjena nepopravljiva šteta na zemlji i u ljudima, ali sa tim treba živjeti i od toga treba krenuti. Treba se nositi sa raspoloženjem ljudi koji su odlučni od svega odustati samo da se nekako makar i kriomice uvuku u šumu svakodnevice, zabavljačke i potrošačke.

            U takvim prilikama naša je zadaća očuvati organizaciju i njen smisao, uključivo i demokratski centralizam, smisao ugrožen ne samo aktuelnom situacijom, već i evropskim trendovima, treba očuvati društvenost naših  života, što znači i očuvanje primarnog smisla onog političkog. Mislimo pri tom prije svega na izgradnju institucija koje u našem slučaju moraju biti i nacionalne i više od toga. Moraju biti kuće otvorenih vrata, kuće koje štite one koji drugačije misle. Moramo i na taj način savladati lekciju iz 90-ih. (Još malo pa će 20 godina rada obnovljene „Prosvjete“. U našim sveopštim diskontinuitetima, to nije zanemariv rezultat, a kanimo i potrajati. Prisjetimo se ovom prilikom da organizovani oblici kulturnog rada Srba u ovom gradu sežu u 70-e godine devetnaestog vijeka, kad je osnovano zagrebačko Srpsko pevačko društvo.)

            Pred nama je period bez velikih ciljeva i koncepcija, barem ne naših, zadatak je raditi i tražiti put radeći, živjeti. Jedino na takvom putu imamo priliku učestvovati u pravljenju alata i kuće budućnosti. Naše vrijeme kaže kako mi to i nemoramo činiti, možemo se i prepustiti, kao što se i mnogi jači oko nas prepuštaju. Jedino bi uputno bilo, ne pobjeći od slobode, slobode stvaranja i izbora. Jer, kao što reče Dositej Obradović kojem 200-godišnjicu smrti slavimo ove godine, koji nas je učio da se okrenemo naprednijima i uglednijima: „Zašto je drugo Bog dao čoveku razum, rasuždenije i slobodnu volju nego da može rasuditi, raspoznati i izabrati ono što je bolje?“ Dakle, bolje, a ne lakše.

            Treba misliti na to kako je i ovo naše vrijeme nekome vrijeme mladosti, poleta i sazrijevanja, a mi ovakvi kakvi smo, neko na koga se eventualno treba ugledati. To je jedina energija koja nam je na raspolaganju, mladima se moraju otvoriti vrata i omogućiti im da nam pomognu izvući zaglavljena kola iz blata. Biće zanimljivo gledati kako će oni rješavati ovdje uvijek prisutno pitanje odnosa kulturnog i jezičnog zajedništva, odnosno separacije – odvojenosti. Mi stariji, koji smo toliko ulagali u obje strane tog odnosa, bićemo im od slabe pomoći i zadaća nam je jedino, stvoriti priliku da što više toga imaju gdje naučiti, odnosno, da što manje svojih izbora zasnivaju na neznanju.

            I kad smo  već kod toga, da na Savindan povtorimo i ovo poglavlje; Naša uloga u historiji i praksi srpske kulture 20. vijeka, uloga je onih koji svojim radom i postojanjem do današnjeg dana, zajedničku baštinu tog stoljeća čine primarno srpskom! Tu smo ulogu mi Srbi iz Hrvatske skupo platili i nerado gledamo kad se neodgovorni žurnalisti i političari iz našeg naroda prema tom zajedničkom iskustvu odnose negativno i iz korita zajedno s prljavom vodom, izbacuju dijete! Kod svih je ovdašnjih naciona, starih i mladih, antijugoslavenstvo, otužno i lažno, a kod Srba naročito. Prema takvom regionalnom autizmu odnosićemo se kao prema onima koji zaboravljaju i poriču smisao i samo postojanje ovdašnjih Srba. Dolazio on iz centra ili odnekud sa periferije.

            Dame i gospodo, dragi prijatelji,

            Sve što smo večeras htjeli reći može stati i u jednu rečenicu; nužno je odnositi se pošteno prema prošlosti i sadašnjosti, izgraditi i očuvati institucije, predati dio tereta mladima, integrisati zajedničku prošlost u nacionalnu kulturu, i krenuti ususret novim integracijama i deobama.

                                                             Čedomir Višnjić

 

Prikaži verziju za ispis

Promocija zagrebačkog izdanja Romana o Londonu Miloša Crnjanskog
Sjećanje na Desanku Maksimović...
Izložba slika Nikole Medića
Предавање о 200-годишњици рођења Његоша
Љубивоје Ршумовић у Загребу
Izložba novih naslova s 58. Beogradskog sajma knjiga
Jesen u Petrinji 2013
Promocija knjige Radoja Arsenića - Remember Maksimir
NATJEČAJ za nastavnika ili profesora srpskog jezika ili hrvatskog i srpskog jezika
Јесен, и живот без смисла
U DARDI MALI JUBILEJ
Izložba Jovice Drobnjaka - Slikarski fotografiran motiv cvijeća
Ljetna škola srpskog jezika i kulture punoljetna!
POZIV NA PJEVAČKU RADIONICU I PREDAVANJE - U sklopu 8. Dana srpske kulture
Izložba Komora - iz srca hrasta gostovala u Banja Luci
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt