TAJNA IVE BANCA
Banca mnogi razočarano doživljavaju kao renegata hrvatske ljevice...

     Ivu Banca mnogi razočarano doživljavaju kao renegata hrvatske ljevice. Taj je čovjek za vrijeme rata bio uzor i uzdanica. Hrabro se i konzekventno suprotstavljao režimu Franje Tuđmana. Branio je ljudska i manjinska prava. Nije se bojao javno govoriti. A onda se nešto promijenilo... Svaki njegov javni nastup, nakon faze suprotstavljanja Franji Tuđmanu, daje danas novu snagu uzdasima razočaranih (najčešće: bivših) štovatelja. Jednom Banac prokazuje Tita kao zlotvora i traži ukidanje naziva svih Titovih ulica i trgova, u čemu ga podupire jedino krajnja desnica. Drugi put okomljuje se na partizanski pokret, kojega, u njegovom ideološkom (komunističkom) ishodištu, smatra izvorno zločinačkim. Ovamo napada Putina kao orijentalnog despota, tamo se obrušava na srpske političare u BiH i njihov entitet. Jednom proglašava Jugoslaviju "neprirodnom tvorevinom", drugi puta Bosnu zagovara kao prirodnu – mada države, uopće uzev, nemaju običaj izrastati u prirodi. U pojavama s istoka čini se, tendencijski traži malformacije: na Zapadu lijek. Dok činjenicu da Albanci sada imaju dvije države na Balkanu – s inkubacijskom tendencijom povećanja broja – smatra povoljnom, pravo na takvu "državoplodnost" odriče Srbima, odnosno bosanskim Hrvatima.

 TOČKE SPORENJA

Evo nekoliko takvih izjava.
1) "Ne možete biti samo antifašist, a da pritom ne budete i antikomunist", tvrdi Banac u kraćoj polemici s riječkim  filozofom Nenadom Miščevićem. Prema njegovu mišljenju, zločini su neodvojivi od ideologije komunizma, oni su njen sastavni dio, njen programi metoda ako već ne i krajnji cilj, pa je nemoguće razdijeliti "žito od kukolja". Ne postoji, dakle, opravdanje tipa – (komunistička) zamisao je bila dobra, štoviše plemenita, ali su je neki ljudi pokvarili zločinačkom praksom. Ne, komunizam je zlo u ideji i zlo u realizaciji. "Prije svega, kao i kod fašističkih zločina – ali ne i kod “hrvatskih”, jer to nije ideološka kategorija – ne mogu se zločini “nekih komunista”, a posebno kad su najizravnije počinjeni “u ime svoje ideologije”, nikako odvojiti od komunizma" piše Banac.  "Profesor Nenad Miščević misli da mogu. Tu je i suština našeg neslaganja. On veli: “Dobar dio partizanskih zločina, i općenito zločina što su ih počinili pobjednički pokreti otpora, bio je motiviran izravnom osvetom i frustracijom, a ne ideološkim neslaganjem. Istina je da su ih opravdavali ideologijom, ali je to većinom bilo naknadno prešminkavanje i izmotavanje. Profesor Banac je izvrstan povjesničar i to sigurno zna bolje od mene.” Zahvaljujem na komplimentu, ali, moram priznati, tako što doista ne znam.  Prvo, ako ćemo ovako, zašto “dobar dio zločina, i općenito zločina” što su ih 1941. počinili pobjedničke ustaše, ne bi bio “motiviran izravnom osvetom i frustracijom, a ne ideološkim neslaganjem”? Drugo, nije mi poznato da su “pobjednički pokreti otpora” svoje zločine “opravdavali ideologijom, ali je to većinom bilo naknadno prešminkavanje i izmotavanje”. Dapače, “pobjednički pokreti otpora”, a to će reći konkretni režimi, poput onog Titovog, stalno su krili svoje zločine, i to tako sustavno da je Milka Planinc ovih dana rekla kako o Bleiburgu i Kočevskom Rogu nije “ni znala što je bilo ondje." Na kraju smo došli do temeljnjeg problema. Profesor Miščević, naime, tvrdi da komunistička ideologija sama po sebi ne “poziva na ubijanje”. “Nacisti su”, veli on, “otvoreno tvrdili da niže rase treba porobiti, a skoro pa otvoreno da ih treba fizički eliminirati. Ideološka indoktrinacija bila je upravo odgoj za nemilosrdno likvidiranje. Ima li toga u djelima utemeljitelja komunizma? Pozivaju li Marx i Engels na fizičko likvidiranje kapitalista? Ne, i za to nema potrebe. Zato što kapitalista vlasništvo čini kapitalistom; kad ga lišite njegove tvornice, on prestaje biti kapitalist.” Vrlo zanimljivo. Ispada da Marx i Engels nisu bili za “fizičko likvidiranje” kapitalista, jer su likvidaciju namjeravali provesti (nenasilnom?) eksproprijacijom. Da sam marksist, nadam se da bih Marxa i Engelsa bolje branio.(...)" "Ako će profesor Miščević i dalje osuđivati komunističke zločine" nastavlja Banac, "a on to očito želi (za one koji tvrde da, unatoč marksističkim nedostacima, među boljševicima ipak ima i vrijednih ljudi, Trocki veli: “Doista, takvi 'prijatelji’ su opasniji od neprijatelja”), te se “klanjati” demokraciji i općem pravu glasa, a i to po svemu sudeći želi, on mora biti i antikomunist. Komunistički se zločini ne mogu osuđivati bez posljedica za komunističku ideologiju, dakle za komunizam. A ako se opravdavaju, ne mogu se opravdavati s nekomunističkih pozicija. To još ne znači da su komunizam i fašizam blizanci. Ali ako osuđujete samo jednu od ovih totalitarnih ideologija, uvijek na neki način opravdavate drugu. One danas u postmodernom vremenu i žive jedna od druge. Posebno u Hrvatskoj."
2) Albanci mogu imati dvije države na Balkanu, drugi ne, jer je to "svršen čin", "poseban slučaj", i sl. Ivi Bancu je još krajem osamdesetih Jugoslavija bila "neprirodna tvorevina". To dakle znači nepoželjna država. Neodrživa. Ako je bila neprirodna nije ju trebalo mijenjati, nego ukloniti. Protiv toga uvjerenja se ne može izreći razuman prigovor, ako je ono moralno. Moralno je ako je konzekventno, a konzekventno je ako ide do kraja bez obzira na posljedice. Konzekventno je ako se isti stav primjenjuje ustrajno, i kad nam koristi i kad nam šteti. Pošto Bosna i Hercegovina ne daje ništa više argumenata za svoju prirodnost nego SFRJ – naprotiv, Jugoslavija je bila sastavljena od niza nacija čiji su se odnosi uz nešto takta mogli vješto kombinirati tako da ne dominira samo puka mržnja ili kompeticija, i u tom smislu je bila puno prirodnija, a u Bosni je danas stanje međuetničkih odnosa puno gore nego u najgoroj SFRJ, jer i najveći optimisti vide samo da se tri nacije zdušno mrze, onda je logičan, dakle konzekventan, dakle moralan zaključak samo jedan, ali nije ga iznio Banac, nego Tuđman – ako je SFRJ neodrživa, neodrživa je i Bosna. Banac, međutim, misli da je SRFJ bila neodrživa a Bosna nepoderiva. Ili, njegovim riječima: IVO BANAC: "Bosna i Hercegovina je definirana Dejtonskim ugovorom. Ako gospodin Dodik misli da može mijenjati Dejtonski ugovor, on zna kakav je put prema tom rješenju, a taj put, u njegovom slučaju, jeste faktički nemoguć. Ono što se od Bosne i Hercegovine traži u ovom trenutku je više integracija. Naravno, gospodin Dodik, razni njegovi sljedbenici i njegovi prijatelji u Beogradu, rade na tome da tih integracija bude što je moguće manje. On se ponaša izuzetno provokativno i rekao bih da je u ovom trenutku upravo Milorad Dodik jedna od najopasnijih političkih ličnosti na Balkanu. To što on radi, obećava nove sukobe, koji mogu postati međunarodni i međudržavni. Upozorenje koje je nedavno dobio od visokog predstavnika Lajčaka dovoljno govori o tome kako, barem jedan dio međunarodne zajednice, doživljava ponašanje gospodina Dodika, premda ima i onaj drugi dio koji u njemu vidi nekog uspješnog tranzicijskog političara kojemu nije stalo do ideologije, nego do gospodarskog uspjeha koji je lišen bilo kakvih ideoloških opterećenja. To govori da je gospodin Dodik izuzetno uspješan u svojim zahvatima. Moramo biti vrlo oprezni kada govorimo o njegovim ekscesima koji su doista učestali ovih zadnjih mjeseci. Moramo učiniti sve da one elemente autonomije, koje on još uvijek ima, skrešemo što je moguće više. Ne može se tvrditi da je integracija policije u Bosni i Hercegovini nešto što bi bilo na štetu sigurnosti u toj državi. Mislim da se može tvrditi kako bi prava integracija onemogućila, ne samo razne gangsterske sukobe u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, nego i suradnju policije Republike Srpske sa zločinačkim podzemljem i mogućnost da se iz zatvora izvuku osuđeni ratni zločinci. To govori do koje mjere je ta policija još uvijek kontinuitet one politike koju je vodio Karadžić i koju Dodik, na suvremeni način, održava u životu."
3.) Dok u drugim državama treba podržavati više integracija, Srbiji to ne treba.Tamo samo treba biti strpljiv pa se mogu otkriti nove klice raspada, no ta dezintegracija nije nešto nad čim bi se trebalo zabrinjavati.Ako pojedini političari djeluju na razbijanju Srbije, pa i poput Hashima Thachija, kojemu je mjesto premijera prvi zakonit posao u životu, onda su oni očito borci za emancipaciju malih nacija. Ali ako se netko suprotstavlja politici Harisa Silajdžića, bosanskoj varijanti predratnih srpskih hegemonista, onda je taj – poput Dodika – "provokator". Evo kako Banac vidi budućnost Srbije. "Ivo Banac: Ali ako je već riječ o raspadu Srbije, naravno da ima još dijelova Srbije koji bi u nekim još nepredviđenim okolnostima mogli postati predmet nekih nama još nepoznatih dioba." Odnosno: "Hajdemo biti vrlo konkretni pa postaviti pitanje – postoje li mogućnosti da Vojvodina postane nezavisna. Odgovor na to pitanje ja ne mogu dati. To će ovisiti o tome kako se situacija u Srbiji bude razvijala. Ako Srbija bude imala snage da zadovolji sve posebne interese koji postoje u njoj, onda će, vjerojatno, Vojvodina ostati unutar granica Srbije. Ako to ne bude slučaj, onda će najvjerojatnije, iako ne možemo biti sigurni, situacija biti drukčija." Budući da je demokrat, Banac dodaje: "Političke okolnosti uvjetuju procese koji vode održivosti ili neodrživosti pojedinih zemalja. Ako su građani zadovoljni, onda vjerojatno neće biti potreba za preinačenjima granica. Ako nisu zadovoljni, onda to vjerojatno ide u tom pravcu."

DOMOVINSKI OBRAT

Eto, dakle, fragmenata za portret Ive Banca. Oni stvaraju sliku iza koje se krije jedna velika tajna. Kakva? U svojoj osnovi, trivijalna. Ivo Banac govori otvoreno,ne laže,jedva ponekad taktizira. Tajna dakle nije u Ivi Bancu, tajna je u izokrenutoj perspektivi hrvatske javnosti koja je godinama gradila sliku desničara kao bezubih gorštaka, koji u lijevoj ruci nose Thompson ili zbojevku, u drugoj nož a u glavi imaju više očiju no zuba. Ali, na svu sreću, to nije jedino – ako možda, uz malo zlobe možemo reći da jest pravo – lice naše desnice. Njeno drugo lice je lice Ive Banca. To je njegova tajna. Ivo Banac je, naime desničar i nacionalista – ali u tome nema ništa loše, osim ako ga se ne vidi kao "magupa u našim redovima". Ne, on to nije, i tada problema – nema. Povrh toga, Ivo Banac se za svoje ideje bori demokratski, politički, verbalno, idejno, uljudno. Pravim pogledom na Banca ne uo0čavamo gubitak na ljevici, nego dobitak na desnici.
Hrvatska politička scena minulih je 17 godina, naime, pretrpjela stravičnu štetu–a onda dakako i cijela država–zato što je Hrvatska imala kamenjarsku, kleptokratsku,
mitomansku, lumpenproletersku i nacionalsocijalističku šovinističku desnicu. Modernih,
uljuđenih, evropejskih desničara, konzervativaca, demokršćana, liberala, zagovornika laissez faire-a, krupnog kapitala, i sl, jedva da je bilo–ali, kako je limes hrvatskih lijevo desnih podjela bio postavljen na Drini, lijevo je bilo sve što ne viče «Srbe na vrbe», pa je tako i nesretni Ivo Banac smješten na hrvatsku ljevicu s jednako toliko prava kao Pontije Pilat u Simbol vjere. Banac, naprotiv, spada u modernu konzervativnu desnu scenu – on je obrazovan, nepotkupljiv, istinski uvjeren u vrijednost ljudskih prava, hrabar. Kao takav, mogao bi računati na najviše pozicije u ovoj državi, kada bi za to skupio dovoljno glasova s desnice i s desnog centra. A ako je Banac desničar, nema mjesta razočarenju njegovim antikomunističkim idejama ili odnosom prema Srbima, koji svakako nije od jučer. U njegovoj predratnoj knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji jasno je vidljivo da, prema Bancu, u staroj Jugoslaviji nije postojao ni jedan jedini srpski političar sa ljudskim likom: Srbi su u politiku gurali uglavnom Quasimoda, čudovišta, monstrume, velikodržavnim virusom zaražene pseudodemokrate, kriptošoviniste... u toj inventuri ni Svetozar Pribićević nije dobro prošao, pa je zamislivo kako su onda prošli svi drugi. Tu možda dolazimo do izvorišta Bančeve ideje, a to je zamisao o "prirodnoj" bazi države. Prirodna baza države je etnička, odnosno krvna zajednica, no kod Banca participiraju u njoj, u Hrvatskoj, pod istim uvjetima svi a kod drugih naših desničara, nema te ideje ni u ružnom snu, i to je ta, dramatična razlika između Njega i Njih. Uz Stipu Mesića i Josipa Manolića, Banac spada u skupinu koja je minulih godina podržavala povezivanje Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, i svih drugih, u jedinstvenu frontu borbe protiv Slobodana Miloševića, no ti su političari zadržali iste ideje i sada, kada srpski autokrat više nije među živima. Prema Srbima s one strane Une nastupa se neprestano s figom u džepu. Iako su im usta puna demokracije, nitko od ovih ljudi neće reći kako je to referendum za osamostaljenje BiH mogao imati demokratsku legitimaciju, ako su za samostalnost glasala samo dva od tri naroda, uz očito volju da se treći narod posve minorizira. Nije li i Slobodan Milošević predlagao odlučivanje po modelu jedan čovjek, jedan glas, što je fundamentalno demokratsko pravilo, ali mu u tome Hrvatska i Slovenija nisu htjele dati za pravo? Kako to da su Srbi izbačeni iz hrvatskog ustava, prije rata, i od ravnopravnog entiteta postali manjina? Što je tu demokratski – osim, ako demokratski nije, ipso facto, svaki potez koji ide na štetu Srba, a iz ovih stavova nije teško vidjeti takvu logiku, samo prikrivenu "demokratskom" retorikom. To je frazeologija koja se u minulim stoljećima obuhvatala frazom «da se Vlasi ne dosjete". Aplauzi odvajanju Kosova, kritike odvajanju Osetije i Abhazije, naklonost centraliziranoj Bosni i razmrdanoj Srbiji (nikad, dakako, javno izrečena) pokazuju međutim da je hrvatska desnica – dezorijentirana. Jer, Srbija vjerojatno više nikada neće biti geopolitički neprijatelj Hrvatske i antisrpski sentimenti nemaju smislenu političku funkciju. Srbija, poharana "bijelom kugom", nakon niza neuspješnih i promašenih vojni, više nema ni snage ni potrebe ni želje ni volje za prodorom na zapad. Ona nema ni ljudi za to – kako vojske, tako ni stanovništva koje bi negdje naseljavala. Srbija, kao i Hrvatska, izumire i ekspanzionistički ratovi nisu i neće biti na dnevnom redu, naprotiv. Nitko ozbiljan pak više nema namjeru obnavljati ni komunizam ni Jugoslaviju. No, u tom se smislu pokazuje očita Bančeva mana: on ne djeluje kao povjesničar, nego kao sudac koji sudi povijesti i njenim zastranjenjima. Banac izriče apodiktičke stavove, šamara povijesne procese lijevo i desno, osuđuje umjesto da ih proučava i opisuje. Takva ostrašćenost ne može služiti kao argument za hladnu nepristranost. Banac je suviše političar da bi bio historik – konačno, kad su Mao Ce Tunga pitali što misli o Francuskoj revoluciji, on je rekao – ne znam, premalo je vremena prošlo... Ivi Bancu dobro bi došlo zrno takve metodološke skepse. Banac olako izriče sudove koji zvuče općeprihvatljivo jer su svetački, ali – tko može živjeti uz to? Ako mu je ustaški pokret zločinački, i ako mu je komunistički pokret zločinački, kamo se čovjek mogao opredijeliti u Drugom svjetskom ratu? Reći – neću u ustaše, neću u partizane, odoh ja u LS ili HHO, kod Ive Banca? Hvalevrijedno, ali nije se moglo, nije bilo Banca ni LS-a ni HHO-a. A kud tada? U London, s privatnom flotom? To su mogli samo rijetki, poput njegovih predaka. Kuda je mogao otići čovjek iz Dicma ili Trilja, Srba ili Vrginmosta, nego u ustaše, četnike ili partizane? U Dom Lordova? Tito je zločinac jer je počinio zločine prema kvislinzima, ukinimo mu ulicu, kaže Banac. OK, može, no hoćemo li biti konzekventni ukinimo je i Trumanu i Churchillu, spržili su Njemačku i Japan. To je po razmjerima bio desetke ili stotine puta veći zločin od Titovog.  Također, nije bilo suda, nije bilo demokratskog glasovanja o spaljivanju Dresdena, Hamburga ili Hiroshime i Nagasakija. Hrvatsku vojsku, četnike, ljotićevce i belogardejce izručila su ta gospoda Titu na Bleiburg. Pa nisu li onda sukrivci? Osudimo, logikom "poznat ćete ih po djelima", komuniste, ali što tada učiniti s Crkvom iza koje stoji inkvizicija, pedofilija, pronacizam Pia XII. Kako ta djela odvojiti od čiste ideje Isusove? Ni u jednom povijesnom razdoblju cijelo biće Crkve nije bilo imuno od zastranjivanja ove ili one vrste: tamo sudjelovanje u progonima krivovjernika ili drugih rasa, ovamo istrebljenja heretika, spaljivanje znanstvenika, danas tisuće, ili više, slučajeva pedofilije, zabrane ženidbe svećenicima...Srpski kritičari Bancu će prigovoriti druge nelogičnosti. Albancima, primjerice, nije bilo dobro u Srbiji, i to im daje pravo da se odcijepe. Kako to da se postotak Albanaca, kad im nije bilo dobro – a u nekim razdobljima njima sa Srbijom stvarno nije bilo dobro – na Kosovu sa 55 posto popeo na 97 posto, uz "genocidne" Srbe? Srbi rade genocid tako da je njih sve manje a drugih sve više. Kako to da su Srbi u Bosni desetljećima nestajali, a bili su hegemonistički narod? Kako to da se svi imaju pravo odcijepiti od Srba ako im nije dobro, a Srbi nemaju ni od koga? Kako to da se rođenje demokracije i neovisnosti u Crnoj Gori (gle: Srbi nad njima nisu vršili genocid a oni se ipak imaju pravo odcijepiti, makar i sa 15 glasova više) proslavlja pjesmom na Cetinju: Došlo vrijeme mila mati, da krenemo Srbe klati... Kako to da su Srbi uvijek ritualne žrtve rođenja demokracije, i u tom ih se ritualu, eto, uvijek treba baš priklati, kao janjad nekoć u poganskim običajima? Hrvatska se država našla u ćorsokaku. Tvornica novca zvana telekomunikacije, prodana je Nijemcima, sav medijski pogon Nijemcima i Austrijancima. Naftna industrija ovih dana ide na doboš. Uz dug od 35 milijardi eura, uskoro će biti prodana i Elektroprivreda. Više ništa nije hrvatsko, najveći dio privrede postaje prirepak multinacionalnih kompanija, nacija demografski izumire, a Ivo Banac i ostatak uljuđene desnice vodi nezavršene i besmislene ratove sa galerijom protivnika  od Nikole Pašića do Slobodana Miloševića, među kojima su svi mrtvi da mrtviji ne mogu biti i vjerojatno se sa onoga svijeta smiju plemenitom intelektualnom naporu koji naš vitez poduzima u naporu da im probije glogov kolac.
                                                                                                       
Boris Rašeta       
novinar