POSLIJE DVADESET GODINA

Krajem iduće zime navršiće se tačno 20 godina od, za sada, posljednje obnove rada Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta". Dobar povod da se zapitamo; u što smo potrošili dvije decenije svojih i tuđih života? U mjeri u kojoj smo o tome odlučivali, a i u cjelini. Daleko bi nas odveo pokušaj da makar skiciramo društvene i političke prilike u tom burnom periodu, pa ćemo ovdje radije pretpostaviti ozbiljno predznanje i misao slobodno razvijati iz središta klupka, ili, s nama bližeg kraja. Saldo je to potrebniji, što su vidnije prisutni znaci još jednog preloma u našem radu i onom što, bez patetike i aluzija, smijemo nazvati, našom borbom.

            Dakle, dvadeset godina je prošlo od onog obnoviteljskog skupa u dvorani na drugom katu Berislavićeve 10. Društvo je bilo šaroliko; šačica u Tuđmanove strukture mukotrpno integrisanih sunarodnika, nešto nas iz krajeva koje Krajina nije dohvatila, Zagrepčani, Riječani… Sa zida nas je oštro gledalo Maršalovo oko sa velikog Tartaljinog portreta. Nakon 1950-e i 1971-e on je i u ovoj prostoriji uglavnom bio izgubio utjecaj, ali, nešto zbog stava prema okruženju, a nešto i zbog stava većine prisutnih prema jednom vremenu (uz izuzetak Vlade Ivkovića, Brane Ćelapa…), on će još dugo visjeti na svom mjestu, uzalud po dvorani tražeći poglede vjernih saboraca, Rade, Ćanice, Duška. Bilo je u tom skupu, u tom aktu obnove, više pameti i hrabrosti nego što smo mi to tada mogli razumjeti. Danas je to lakše prepoznati, jednostavno i uopšteno govoreći; vrijeme nam je dalo za pravo kad je o tom okupljanju riječ.

            I to ne zato što smo u međuvremenu nešto konačno riješili, stvorili, definisali. Zato, svakako, ne. Ali smo, zahvaljujući postojanju i radu institucije svoje vrijeme dali za opstojnost srpske kulture u Hrvatskoj i preživljavanje nacionalnog identiteta. Ako ključnu tezu smijemo postaviti unaprijed. Tada, prije dvadeset godina, vrtjeli smo se i fizički i mentalno, na malom prostoru i u uskom krugu, tražeći izlaz, zatvarali smo prozore da nas ne čuje neko na ulici, gatali u kojem je lusteru i u kojem telefonu mikrofon; ali smo počeli i raditi, i radeći sve ovo vrijeme, pomaknuli smo se unaprijed tačno onoliko – koliko smo uradili. Naravno, narod je više koristi imao od razvoja opštih prilika u društvu, nego od našeg rada, ali njime je, tim radom, opstojao jedan subjektivitet u dugom nastajanju. Izlaza na način kakav smo tada znali zamisliti i kakav smo željeli, nije ni bilo. Evropski su politički trendovi okrenuli drugim smjerom i na nama je jedino bilo da odlučimo u kojoj ćemo im se mjeri suprotstavljati. Njemačka je opet ojačala, i izvorno antigermanski projekt Jugoslavije, došao je u pitanje. Iz jedinstvenosti reakcije naših ljudi moglo se iščitati samo jedno; da smo svijet kakav je postojao do 1990. godine smatrali – svojim. Iako je takav stav i Beograda i Trebinja i Vojnića predstavljan kao emanacija našeg nacionalnog identiteta i civilizacijskog kruga, bilo je lako vidljivo njegovo proturječje baš u odnosu na institucije kakva je bila „Prosvjeta“. Za kojom je u tom starom svijetu malo ko žalio i malo ko je zazivao, koja je stvorena u uslovima hrvatskog poraza, vegetirala u vrijeme hrvatskog oporavka, a sad je morala tražiti svoj put kroz hrvatske političke, pa onda i vojne pobjede.

            Jedno je sigurno, a baš to je lekcija koju naši ljudi najteže savladavaju, nema budućnosti za Srbe u Hrvatskoj, sa pogledom uperenim u nedavnu prošlost. Nema za nas ovdje više otvorenih sukoba sa Hrvatima, jer tome nismo dorasli, a ako nema sukoba, nema ni ljubavi, koja više nikom nije politički potrebna, i napokon su obadvije strane slobodne. (Dio naših problema naprosto proističe iz činjenice generacijskog debalansa; među nama, naročito u gradovima, preteže starija generacija, koja pred sobom i ne vidi ništa drugo nego prošlost.) Naša je eventualna budućnost u punom korištenju evropske ponude za ovaj prostor, u evropskom otkrivanju prirode kao prijatelja, zemlje kao zavičaja, u iseljavanju pa povratku, u prodaji pa ponovnoj kupovini, kad u Kanadi ili Norveškoj shvate što su imali i što su dali budzašto. U ovom trenutku ne mogu se tek tako obnoviti naša sela, a pogotovo ne, gradovi i ljudi.

            Što je to što se pouzdano može utvrditi da smo napravili? Stotinjak ljudi redovno piše i surađuje u ovdašnjim srpskim i „Prosvjetinim“ izdanjima, nekoliko hiljada to čita i identifikuje se na neki način i u nekoj mjeri sa jednom pozicijom, političkom i društvenom. A toga nije bilo od vremena „Srbobrana“, kad smo bili najjači. Istina, pojedinim važnim područjima se ne bavi niko, nekima se bavi po jedan čovjek i to povremeno, ali kao jedan od rezultata iskorjenjivanja i  izgona, markiran je gotovo cijeli front. I to ne znači da je pitanje identiteta Srba u Hrvatskoj riješeno u smislu „proizvodnje tradicije“, ali učinjeno je u kratkom vremenu mnogo. Usvojena je i naučena jedna vrsta intimističke geografije, većina naših ljudi danas zna imena i lokaciju svih iole značajnijih srpskih mjesta, i sela u Hrvatskoj, znaju mjesta stradanja, martirologija im je favoritni sloj identiteta. Oni obrazovani, koji uglavnom ne žive u mjestima porijekla, znaju i za pisce, slikare, glumce… Proces barem dijelom teče gotovo po obrascu. Uz lokalni, vrlo je jak regionalni sloj identiteta, naročito kod regija koje su bile etnički većinske. Kod onih koji rade u mješovitim, ili dominantno hrvatskim sredinama, a jedino su takve sredine radne, identitet je u latentnom stanju. Čeka se penzija, povratak na selo, kad će i gdje će biti više vremena i slobode, a manje straha od radoznalih poštara i susjeda.

            Ovdje jedna napomena u posvetu srednjoj generaciji koja je ostala ovdje. Tog povratka na selo će biti za one koji su svjesni borbe koja je pred većinom od njih. To je raspetljavanje imovinsko-pravnih odnosa, zemljišne knjige, katastar, tiha državna pljačka naročito šuma, ali i zemlje, rijeka, mlinova, lovišta. Odnos je još uvijek takav da se „braniteljima“ poklanja tuđe, a Srbi moraju dokazivati da je nešto njihovo. Zemljišno vlasništvo je često nesređeno od krajiških vremena, prodavano i nasljeđivano bez obzira na države i državne organe, ustupano za privremene beneficije poput dječjeg doplatka, i slično. U pojedinim selima, poput Donjih i Gornjih Dubrava, sve crkvene matice, temeljem kojih bi se jedino moglo pouzdanije govoriti o prošlosti, koje su bile tapija za život i značile korijen porodicama i rodovima, jednom zauvijek su spaljene u Drugom svjetskom ratu, a zemljišne knjige su stavljene van snage 1995. godine, navodno, zbog trošnosti i oštećenosti hartije. Ionako nemarni, sad i doslovno bespomoćni i prepušteni sami sebi.

            U ovom pogledu još je teža situacija sa onim radno najsposobnijim slojem bivših krajišnika, koji je sasvim beskonfliktno usisan od zapadnoevropskih privreda i društava; Kanada, Skandinavija, Italija, Australija, London. A ljudi odlaze još i danas, povlače jedni druge. Školske svjedodžbe iz Jugoslavije im znače malo ili nimalo, vratili su se vještinama i zanatima predaka, otkrili u svojim rukama uvijek potrebnu vještinu obrade drveta, ili naprosto rade ono što domaćini ne žele raditi. Uvjereni su da tako plaćaju ulaznicu za svoju djecu, sastaju se u zavičajnim društvima, pjevaju teške pjesme, govore nemoguć engleski, i raspituju se za crkvu u svom selu. Ne treba se ni njih odreći. Nama se odavde taj njihov odlazak ne čini ni toliko sudbinski ni definitivan, koliko se to njima čini, na temelju tragike njihove odluke o odlasku. Sve je to danas mnogo relativnije, i mnogo toga može biti spašeno za one koji u svijetu uspiju da zarade novac. Novac sa Zapada, koji je uvijek pokretao ovdašnje ljude i događaje. Ono što se usput nameće kao pitanje, možda je konstrukcija, ali inspirativna; da li je moguće malu domovinsku trijadu, slojevitost u rasporedu, koja nam je presudila (etnički dominantan krajiški prostor – mješoviti prostori – hrvatski gradovi), zamijeniti velikom (naši u svijetu – naši u Srbiji – mi preostali ovdje), koja je svakako, potentnija i ozbiljnija, i neizbježna za onoga ko danas želi misliti o cjelini.

            Posebno je poglavlje uloga i sudbina Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Njena temeljna životna proturječja u seljačkom vojničkom društvu dobro je izrazio u svojim djelima jedan od njenih najvećih sinova, Nikola Begović. Sama se stvarajući gotovo iz ničega, od vremena Simeona Vretanijskog, i njegovih nasljednika, većina kojih je kojekako se prebijajući po bosanskim vrletima, išla u Peć po blagoslov podvizavajući se svakog dana svog života, ona nikad nije do kraja uspjela prožeti to društvo. Donijelo je to pregršt slobodarskog duha, i teror svakojake nesolidnosti u tu zajednicu. Bila je i ostala identitetski bedem, insistirajući i u tom pogledu na razlici u odnosu na rimokatolike. „Insistirali“ su ponekad sveštenici, ponekad raja „rada kavzi“, interpretirajući svoj interes i kroz vjersku distancu. Ono o čemu obično pričamo i pišemo danas u potrazi za korijenima, to je njen život u gradskim, srpskim zajednicama Trojednice i okruženja. Otuđenje, koje se dugo spremalo, a koje je izbilo početkom 20. vijeka, na jednoj strani neumitnom modernizacijom, a na drugoj, nastojanjem jerarhije da se oslobodi stega crkveno-narodne autonomije, izbijajući tako sebi temelj ispod nogu, radikalizovano je komunističkom revolucijom, kad je na scenu u punoj snazi provalila seljačka vjerska indiferentnost, a gradske srpske zajednice uništene. (Uništavanje te stare elite u punoj je mjeri ustaško-komunistički pothvat, ma kako to ljevičarima oporo zvučalo. Ovdje joj je samo donekle mjesto, ali priča je zanimljiva. Razgovarali smo ovo ljeto povodom zločina u glinskoj crkvi, sa jednim od posljednjih živih kordunaških prvoboraca. Izvanredno je bilo njegovo sjećanje na te dane, na ljude koji su zapravo jedva dočekali ponudu vlasti i pohrlili u Vrginmost da pokrstom zaštite porodice i razbiju prijeteću neizvjesnost. Bio je tada „slugan“ kod popa u Podgorju, sjećao se popovog starijeg sina kapetana, koji je pokušao pomoći mladom Tesliću, sisačkom industrijalcu, smjestivši njega, ženu i dvoje djece u „vračaričinu kuću“ u Podgorju. Sjećao se da su došli velikim mercedesom u selo. Neko je javio ustašama, i nestali su preko noći. Popovi sinovi, stariji kapetan i mlađi poručnik, uspjeli su pobjeći u Srbiju! Pokušali su se vratiti poslije oslobođenja 1945. Bila je to greška. Porodica im je trag pratila negdje do Zagreba, a onda su nestali zauvijek.) Srbi, seljaci, partizani bi, doduše, rado porušili i katoličke crkve, kao što su svoje zanemarili, da su smjeli…

            Danas se jednom od neizbježnih potreba nameće snažnije uključivanje naših eparhija u društveni život srpske zajednice u Hrvatskoj i njihova intenzivnija koordinacija. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj mora biti sposobna za život u ovoj državi, mora biti sposobna da misli o iskustvu karlovačke mitropolije, njenom vremenu, o dosezima narodnocrkvene autonomije, uzrocima njenog kraja i zaborava.

            Što se tiče naše nacionalno matične države Srbije, procesi su proturječni. Najveći (i naš) problem je njeno materijalno siromaštvo. A opet, svi smo toga svjesni, da nije tako, da se slučajno radi o prosperitetnoj ekonomiji, malo ko bi od nas ostao ovdje. Dakle, to je tako, jer je zapravo uvijek tako bilo i tako će, sva je prilika, ostati. A ko drukčije kaže, igra se društvenih igara. Preostaje nam znači jedino pamet. Na nivou „državnog razmišljanja“ o srpskoj dijaspori, danas je svakom lako vidljivo da naše pitanje u svakoj od južnoslavenskih republika ima izrazite specifičnosti i da je malo jedinstvenih mjera i principa, izuzev najopštijih, pod koje se sve to dade podvesti. (Bezuslovna podrška opstanku i slobodi bosanskih i hercegovačkih Srba, u političkoj formi koju sami izaberu jedan je od tih principa i prioriteta, to je biti ili ne biti prečanskog Srpstva.) Da ne govorimo o našem iseljeništvu, u kojem se opet, bar u prvoj generaciji, oštro izdvajaju izbjeglice naseljene poslije ovog zadnjeg rata. U svakom slučaju, jedno je bitno; princip nacionalne politike ne smije biti sveopšta manjinska nivelacija i svođenje na jednosmjeran odnos prema Srbiji, već očuvanje posebnosti i nastojanje matične države da istinski integriše u novu cjelinu te za život sposobne specifičnosti. Ili barem, tragove prošlosti. Jer, kakvog smisla i poštenja ima u plaču nad sudbinom krajišnika, ako u programu lektire u Srbiji nema ni jedne pripovijetke Bude Budisavljevića o životu u toj Krajini? Na primjer.

            Dileme, otvorena područja, neizvjesnosti, pokušaćemo ovom prilikom prikladno formulisati kao pitanja. Čini nam se da je to forma i mjera do koje su te teme dorasle među nama i da se time nećemo ogriješiti o očekivanja čitalaca ovog teksta. Uostalom, pitanja ćemo i komentarisati.

            Zašto i kome antifašizam? Ili, bolje rečeno, samo, odnosno, prije svega antifašizam. Istina je da hrvatski historijski revizionizam kojem je cilj zatiranje i uspomene na naš narod, izaziva takvu reakciju, a sve na temelju istine da je partizanija za Srbe u Hrvatskoj zaista imala inicijacijski karakter u smislu kakvog-takvog pristupa društvenoj moći. Ali ni jedna se ozbiljna politika ne smije svesti na reakciju, čak i kad nastaje u defanzivnoj poziciji, stjerana u kut! Ili još gore, da bude prisiljena opet drugom objašnjavati što je, navodno, njegov najbolji i najdublji interes. Neosporivo je danas u ozbiljnom razgovoru, da je antifašizam historijska kategorija, kojoj je nemoguće odrediti precizne političke granice, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je u savremene demokratske sisteme ugrađeno mnogo toga iz obadva totalitarna pokreta, a koji su se u „antifašizmu“ našli na suprotnim stranama, i da on u svakom svom korištenju formuliše i jedan interes! I nešto govori o društvenom tlu na kom se uporno pojavljuje. Ali na stranu to. Politika „intenzivnog antifašizma“, inače zahvalna jer brzo markira jednu vrednosno sigurnu poziciju, višestruko je ograničavajuća i opasna po nas Srbe u Hrvatskoj. Ona, prije svega, sasvim anulira naše starije narodno-crkvene i građanske tradicije, tako da danas većina naših ljudi nema nikakvog ozbiljnijeg znanja o njima. Time se daje naš prilog nastavku politike organizovanog brisanja i zaborava, započete u proljeće 1941. godine i zadržava nas se u borbi za prava penzionisanih seljačkih sinova koji su sami rušili svoje crkve, progonili svoje popove i učitelje, zaboravljali svoju mrtvu braću i među kojima je malo koji bio dorastao i voljan pošteno misliti i govoriti o svojoj vojsci i poziciji. U redu, branićemo ih gorih od njih, ali valjda to nije sva istina! Jedino što dugujemo sebi i potomstvu u ovoj temi, puna je istina o svim akterima. Posebno je potpoglavlje priča o civilnim žrtvama tog rata i njihovom broju. Ovdje samo toliko da smo vlastitom samopoštovanju, koliko i okruženju, dužni krajnju skrupuloznost u ovom pitanju. I na kraju krajeva, sasvim iskreno, službena „antifašistička“ verzija je nama neprihvatljiva i zbog insistiranja na srodstvu partizanske i isključivo Tuđmanove vojske. A zapravo je istina da je Titova vojska u Hrvatskoj u svom nukleusu sadržavala i Tuđmanovu i Kadijevićevu i Martićevu vojsku. Ali to je pitanje za dužu elaboraciju.

            Dakle, antifašizam uvažavati kao historijsku vrijednost, uvijek isticati da su ustaški zločini mračna prekretnica u hrvatsko-srpskim odnosima koja ih je skrenula na iracionalan put, ali dati svemu svoje mjesto i okvir  odgovarajućih dimenzija. Nije istina da smo u ratu 1941-1945. svi bili partizani i komunisti. Šta sa onim mladim ljudima, koji su pobjegavši u Srbiju od ustaša, kao izbjeglice logično završili u Ljotićevim dobrovoljcima? I koji su potom poklani na Kočevskom Rogu ili nekom sličnom mjestu. Kome oni danas pripadaju? I zašto i oni ne bi bili dio naše povijesti? Ili, šta sa onim žandarom, izbjeglicom iz Like, kojeg je 4. jula ustrijelio Žikica Jovanović Španac? Zašto ne kazati kako su djeca u Dubravama poslije rata sa strahom gonila goveda u šumu Lužanjak, bojeći se da će blago iskopati plitko zakopane ljudske kosti, da su ih majke zatvarale u kuće da ne čuju jauke onih koji su odvođeni na kratak zadnji put, da su ta ista djeca saosjećala sa njemačkim zarobljenicima  koji su na svojim rukama podizali most na lokalnoj rječici… I još puno toga što niko nije zapisao. Revizionistima se jedino istinom može suziti polje djelovanja.

            Kako se vratiti politici? Veliki, po širini ili dubini, vojnopolitički srazovi uvijek dovode do bijega od politike. Porazi na jedan, pobjede na drugi način. Trenutno je stanje takvo da se među Srbima iz Hrvatske, ma gdje bili, malo ko od mlađih nudi za politiku, ne otimaju se ni za liderska mjesta. To dovoljno govori o stanju morala zajednice u cjelini, ali, na žalost i o znanju i obrazovanju tog mladog svijeta. Jer bez aktivnog bavljenja politikom u užem stranačkom, ili širem (inter)nacionalnom smislu boljitka za narod ne može biti. Što se tiče mogućnosti ozbiljnijeg masovnog obrazovanja, kao pretpostavke individualne i kolektivne samosvijesti, a ove kao pretpostavke javnog angažmana, situacija je zabrinjavajuća. Ovaj bijeg od politike je i prouzročen svekolikim nedostatkom društvene sređenosti i solidnosti, bilo da se neko zatekao u poratnoj Hrvatskoj, Srbiji, ili u svijetu. Barem jedna mlada generacija ostala je bez mogućnosti solidnijeg obrazovanja, sa krupnim posljedicama i po iduću generaciju. Što se tiče istraživačkog rada na našim, danas lokalnim temama, sve je ovo još uronjeno u atmosferu, na jednoj strani – prenaglašenosti, a na drugoj – dugoročne bezizglednosti, humanističkih pogona malih nacija i njihovih kulturnih industrija.

            Ovakvom stavu prema politici doprinijelo je još nešto, što se isto može formulisati kao pitanje; kako zapravo vrednovati trgovanje naših političkih predstavnika sa našim kolektivnim, nacionalnim interesima? Da li je to trgovanje, barem dijelom, vodilo ka osmišljenim, imanentnim ciljevima, ili je bilo naprosto obavljanje zadanog posla i način opstojanja na sceni. I postoji li uopšte realna alternativa, ili je to jedini način njihovog i našeg opstanka? Jesu li bili trgovci bez novca, zaposlenici političkog šoping mola? I mogu li biti nešto krivi, što je to tako?

            U svakom slučaju; pozitivan odgovor na pitanje o mogućnosti alternative sadašnjim odnosima pretpostavka je željenog povratka politici, odnosno, aktivnijem bavljenju dobrobiti Srba u Hrvatskoj među mlađim ljudima. Jedan od rijetkih preostalih prostora toj alternativi pronalazimo u većoj javnosti u radu i intimnijem odnosu s narodom.

            Koliko daleko ići? Odnosno, koliko daleko treba da idemo u (re)konstruisanju vlastite tradicije? Oslonjeni pri tom primarno na danas opustjela područja sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banije, zapadne Slavonije… Mi jedini radimo s krhotinama tog nestalog svijeta, ali kud nas vodi ta arhitektura prošlosti, ako kao ozbiljni ljudi svoj rad ozbiljno shvatimo? Jasno je, ako je o istraživačkim poslovima riječ, da se naše tematsko područje ne da ograditi, a onda tome mora biti primjerena i naša kulturna i obrazovna politika. Nikanor Grujić mora biti istražen i iznova objavljen, ali teško je vjerovati da će njegove knjige kad ih bude, naročito brojne čitaoce imati u današnjem Pakracu, ili stihotvorenija Lukijana Mušickog, u Plaškom. Svako produbljivanje naših tema neminovno znači i njihovo vremensko i prostorno proširivanje. Odnosi se to i na sve druge nacionalne subjekte, ali mi se ne možemo i ne smijemo u tom pogledu ni na trenutak zavaravati. U ovom trenutku smo jedinstven fenomen; bavimo se kao preživjeli svijetom, dijelom Evrope, koji je nedavno pred našim očima nestao. Zato, iako se stalno moramo pitati; što to govori, ne samo prirodno nezainteresovanim ljudima u Beogradu i Zagrebu, nego i nama samima u Kninu u Vukovaru; treba objavljivati prepisku Rade Bulata i Ćanice Opačića. Neka nam oni posluže kao primjer ljudi koji se bave istinom prošlosti. Danas, kad je Ćaničina kuća u Tušiloviću, kojom se dičio jer je građena u stilu krajiškog čardaka sa ganjkom na sve četiri strane, kad je ona prodana bosanskom doseljeniku, njegova etno-zbirka netragom nestala, a autobuska stanica ispod kuće sa spomen-pločama posvećenim srpskom seljačkom zadrugarstvu na Kordunu, stoji olupana, išarana i van funkcije, puta i sjećanja. Iako dobro vidljiva. I kad se javna uloga generala Bulata svodi na ulogu osumnjičenog za likvidiranje pripadnika zločinačke vojske. Odgovor na naslovno pitanje bi mogao glasiti: ići daleko, ali bez iluzija i sa sviješću o povijesti i poziciji.

            Kakve nam kulturne politike trebaju? U kakve kulturne nacionalne politike Hrvatske i Srbije može i treba da se beskonfliktno i aktivno uključi „Prosvjeta“, i ostale ovdašnje srpske institucije? Kako nadići poziciju, još i danas manje-više aktuelnu, u kojoj Srbija mukotrpno obavlja svoje minimalne unutrašnje, naslijeđene funkcije, a Hrvatska se iscrpljuje u svjesnom i organizovanom zaboravu svih perioda, akcija i ličnosti hrvatsko-srpskog zajedništva u posljednja dva vijeka? A kad smo mi u pitanju, zadovoljava se precizno provedenim izlučivanjem. Pitanje je to i ove faze međusobnog odnosa dviju kultura i njihovih matica, koje su nakon perioda poluprisilnog zajedništva, sad gotovo već četiri decenije vrijedno radile na međusobnom razdvajanju. U tom pogledu se ne treba zavaravati, kad se pošteno sabere i analizira saldo dvadesetog vijeka, izuzev idealističkog zajedništva iz prvih njegovih decenija, a koje ni tada nije bilo jedini glas na sceni i unatoč perioda državnog jedinstva i nametane jedinstvene obrazovne i kulturne politike, i vremenski i radno, puno se više i zdušnije radilo na razdvajanju hrvatske i srpske kulture, nego obratno. Procesi su tekli paralelno, ljudi su jedan kraj drugog radili za različite ciljeve i gospodare, često sjedeći u istim redakcijama, petljanci su svoje ciljeve naknadno crtali i prepoznavali kad bi u novinama pročitali rezultate, nemoguće je sve precizno razvagati, ali danas je rezultat rada prošlog vijeka, pred nama. Potpuna politička razdvojenost, i to kleto jezično jedinstvo, koje još uvijek vodi borbu na svoj način i nezaustavljivo, sa nepredvidivim rezultatima. Pa je zanimljivija antologija poezije Gorana Babića, nego nebrojene nacionalne. Što drugo činiti u takvoj situaciji, nego koristiti veliki ostavljeni prostor i čekati da se „matičari“ eventualno dozovu pameti. Srpski odnos prema jugoslavenskoj baštini od „Srpskog Kola“ do Srba katolika u Dubrovniku, baštini, bilo kraljevskoj bilo socijalističkoj, može biti jedino afirmativan. Naš je narod prisutan u njoj na način i u mjeri koja ne ostavlja druge mogućnosti. Nastanci i nestanci Jugoslavije naša su stožerna tema, ali historijskog karaktera. A spominjane kulturne politike su u nastajanju i najviše ćemo utjecati na taj proces i najviše dobra donijeti jednima i drugima, ako se budemo koristili svojom slobodom.

            Kojim jezikom govorimo? U ovome su sadržana sva prethodna i buduća pitanja. Sami smo sebi odgovorni da napokon otvorimo raspravu o ovom raskršću našeg identiteta. Suočavamo se s njim na svim razinama, od teorijske do svakodnevne, uredničke, lektorske… U skladu sa njenom važnošću, valjda, tema je do sada samo sporadično spominjana i nikad nije bila ni istjerana na čistac, nego se vukla na repu cjeline hrvatsko-srpskih odnosa, direktno ovisna o razvoju unutrašnjih hrvatskih prilika. Uostalom, čitavo je ovo naše područje lingvistički vrlo slabo istraženo. Ono što ipak znamo dâ se jednostavno izreći: mi smo Srbi i govorimo srpskim jezikom. Ali o svemu što proizlazi iz toga, tek moramo razgovarati, među sobom i sa onima oko nas!

            Kakvo je naše mjesto u turističkoj industriji? Kakva je uopšte sudbina ovog dijela svijeta, u nedavnoj prošlosti temeljito deagrariziranog, a potom i deindustrijaliziranog, u novoj evropskoj konstelaciji? Što zapravo možemo ponuditi obrazovanom Evropljaninu? U ovom trenutku smo velika turistička destinacija za kupanje manje zahtjevnog sloja gostiju, zemlja izrazitih prirodnih ljepota za one imućnije, i zemlja iz koje odlaze najtalentovaniji i najobrazovaniji domaći sinovi. Kakva je u takvom, za sad neumitnom, razvoju događaja, sudbina naših malih ovdašnjih kulturnih industrija, studija kroatologije, marulologije i sličnog? A onda se neki u Hrvatskoj još ljute kad ih podsjetimo na ključne izbore „pravaca razvoja“ počinjene 1991. i 1995. godine.

            Možda i mi moramo prilagoditi očekivanja i razmišljati ovako: kako da jezgro naše povijesne sudbine, iskustvo Granice – Krajine, prilagodimo turističkoj industriji? Još uvijek to zvuči kao šala, još uvijek smo radije konobari i sobarice na tuđem terenu, makar naše bilo pusto, još se ne umijemo samotransformisati. A da, recimo, obnovimo krajiške čardake kao restorane i kafiće, možda da Srbe povratnike „umondurimo“ po starinski i dogovorimo mjesta gdje bi se turnirski tukli sa „Turcima“ iz Kladuše i Cazina? Tako bi to mogao biti prekogranični projekt, Nijemci, Slovenci i Turci iz Anadolije bi gledali, a Fikret Abdić bi mogao proizvoditi hranu za jednu i drugu vojsku. Na moru se ovakva „roba“ već  prodaje, na kopnu je to još pomalo stidno…

            Je li moguća poštena priča? Još jednom o već rečenom, na drugi način. Da li je je hrvatsko društvo sposobno (dovoljno snažno) u svojim političkim, moralnim i inim temeljima, da izdrži pošteno postavljenu priču – povijest Srba u Hrvatskoj? Ta mogućnost direktno ovisi o količini dobra i istine ugrađenih u temelje ovog društva – države. Ne treba biti prestrog, vrijeme je čudo, zeman ziđe, zeman razgrađuje, ali nije lako biti optimista.

 

            I tako smo se nakon par postavljenih pitanja vratili na početak, na pitanje od koga smo krenuli. Jesmo li se u ovih dvadeset godina realno pomaknuli od povijesnog i političkog minimuma što smo ga refleksno definisali u onim ratnim danima; da pokušamo spasiti što se spasiti dade!? Da li se pritisak na nas smanjio, ili je promijenio kvalitet, sad sa akcentom na zaboravu? Mirno možemo odgovoriti da je u samorazumijevanju naše prošlosti i sadašnjosti, napredak realan. A to i jeste zadaća „Prosvjete“. U svemu ostalom mi isuviše ovisimo o kontekstu i okviru i tu je naša odgovornost posve ograničena. Sve što vidimo oko sebe govori o katastrofalnim posljedicama državnog drobljenja izvršenog prije dvadeset i neku godinu, a pratimo i uporno odbijanje da se očigledne činjenice priznaju. Mnogo toga nas u ovom našem vremenu podsjeća na rad ideološkog mehanizma iz socijalističkog perioda. I tada smo uporno tražili i pronalazili vrijednosti koje nisu bile samoodržive i koje su dijelile neizbježnu sudbinu svih kula od karata.

            Dio naših ljudi, pritisnut porazima, od srpskih institucija, pa i od „Prosvjete“, očekuje previše, ono što im nije zadaća i što im nije u polju mogućnosti. Takvo se neznanje i izbjegavanje lične odgovornosti odlično kombinuje sa samozadovoljstvom s onim što sami rade. Nama treba mirnog i normalnog života koliko je to moguće, nama treba kultura na njenim izvornim, životnim pozicijama, a ne kultura kao zamjena za život, kao satisfakcija. Učinili smo što smo mogli u raskrinkavanju najvećeg prokletstva naše krajiške prošlosti – (prvo)boračkog statusa kao zaloga moći i vlasti, janjetine u ljeto i odojka u zimu, kako to lijepo definišu naši seljaci. Vjerujemo i da smo na našoj margini dorasli pluralizmu.

            Priča naše budućnosti, ako je ima, priča je generacije koja ne sanja obnovu prošlog svijeta i koja svoje istine ne izvlači neposredno iz iskustava tog svijeta. Ni tamne ni svijetle istine. Budućnost pripada generaciji voljnoj i sposobnoj da radi u srpskim institucijama u Hrvatskoj, sposobnoj da se postavi tako, da vrijeme radi za nju.

(v)