VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Nešto je u životu povijalo mršava ramena
Naš zadnji susret, da i to kažem, iako i dalje nesiguran u smisao tog kazivanja, zbio se nekakvih mjesec dana pred smrt. Želio sam da je primi za života, makar ga na rukama nosili u Hrvatski glazbeni zavod. Naravno, shvatio je i odmah ponudio da on ove godine bude na čelu žirija, rekao je da on ima vremena čekati iduću godinu, kad će mu i nova knjiga izaći. Čak smo se dogovorili da mu odmah pošaljem knjigu Gojka Nikoliša o Savi Mrkalju, još jednom nesretnom Kordunašu i čije ime nagrada nosi.

Nije mi lako, i nikom ne bi trebalo biti, niti bi smio, lako govoriti o Simi Mraoviću. Taj otpor lakoći svjedočenja, poplavi emocija, čini mi se onim najvažnijim i zapravo jedinim što mi danas još možemo učiniti za njega. Svakog bi razumnog na oprez trebao natjerati taj tako prisutni javni privid koji govori i sugerira sliku o općem miljeniku, mezimcu, o lakoći pisanja i čitanja, o sveopćoj vedrini, čak veselju, stotinama prijatelja! tako se ušuškava jedna životna priča koja je bila sve samo ne ušuškana. Nije lako govoriti o smrti čovjeka koji je život trošio tako halapljivo kao da je slutio da ima manje vremena od ostalih. Činilo se povremeno da je nezaustavljiv i samo su oni koji su znali ćutati s njim, oni s kojima je razgovarao nakon što bi se zaustavio, oni su znali da nešto u životu povija mršava ramena i da je svako veliko veselje bijeg od velike muke. Evo već treći dan kako nešto krupno nedostaje asfaltu ovog grada kojem je Simo pripadao i kojeg je volio, za kojeg je igrao veći dio svoje životne predstave. Nije lako govoriti jer svi očekuju da se govori lepršavo, onako kako su ga doživljavali oni koji ga nisu poznavali. Njegova je veličina i snaga u teretu kojeg je pri tom nosio, o čemu danas i za ubuduće svjedoče njegove knjige pjesama i njegov manjinski roman. Nije lako, a gotovo nije ni pristojno mnogo pričati o smrti čovjeka koji je posljednjih dvije i pol godine živio onako kako je Simo živio. Uz veliki višak zle sreće, naravno i uz veliku ljubav i brigu onih koji su bili oko njega, pomalo se varakao sa smrću, približavao se toj kapiji i onda vraćao, svi koji smo ga susretali znali smo one njegove izjave pred kojima smo saginjali glavu, kako mu treba još svega tri ili pet godina da dovrši ovo ili ono, ja i on smo razgovarali o romanu posvećenom prošlosti zajedničkog nam zavičaja u kojem je trebalo biti po njegovom, i brkatih Kordunaša i lijepih Turkinja. On je znao zašto. Naš zadnji susret, da i to kažem, iako i dalje nesiguran u smisao tog kazivanja, zbio se nekakvih mjesec dana pred smrt. Išli smo Rade i ja kod njega da ga nagovorim da primi godišnju nagradu našeg Društva. Jedva sam i mogao sakriti motiv, znajući da će ga on odmah prepoznati; bojao sam se da mi ne pobjegne. Želio sam da je primi za života, makar ga na rukama nosili u Hrvatski glazbeni zavod. Naravno, shvatio je i odmah ponudio da on ove godine bude na čelu žirija, rekao je da on ima vremena čekati iduću godinu, kad će mu i nova knjiga izaći. Čak smo se dogovorili da mu odmah pošaljem knjigu Gojka Nikoliša o Savi Mrkalju, još jednom nesretnom Kordunašu, koji je život u umobolnici svršio i čije ime nagrada nosi, i knjigu "Panonski diptih" autora za kojeg smo se složili da bi nagradu odmah zaslužio. Sava Mrkalj je autor čuvenih stihova koje je i Simo mogao potpisati:

            "Zlo je mučno sadašnje podneti,
             Zlo nas bivše peče u pameti,
             Buduće već jede nas.
             Drevne tuge rađaju sve hudne,
             A sni noćni rastuže nas budne.
             Jesmo l' bez zla koji čas?"

Sad ispada da neće biti, kako smo to nas dvojica snovali, nego da će uloge ipak biti obrnute. Simo Mraović je umro. Živio je kratko i hrabro i mnogo se napatio. Biće sahranjen licem na sv. Nikolu, 19. decembra, porodičnu slavu Mraovića, zaštitnika putnika, bolesnika, djece i đaka, nepravedno osuđenih, majki i žena, na rodnom Kordunu.
Čedomir Višnjić

Prikaži verziju za ispis

Ustaške škrabotine na fasadi pravoslavne crkve u Sinju
Čedo Prica: Na strani zdravog razuma i ljepote
Smiju li Srbi glasati za Hrvata
‘Crna lista’ na CD-u: Snimljeni i popisani hrvatski neofašisti
Први Закон о дијаспори
Manjine iz Hrvatske zajedno u Zadru
Knin: Razbijeno staklo na Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta
Novi kriteriji za novac iz proračuna
Predstavljen godišnji izvještaj nevladinih organizacija
Veći budžet za manjine
Blaga himna za divlji svijet
Када Јован постане Иван
Znaš, on ti je Srbin
Preminuo Bogdan Tirnanić
Politička zastupljenost poboljšana, zapošljavanje nije
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt