VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
U Hrvatskoj je stanje «drugog i drugačijeg» kao nekakav novi pakao
Nizozemski genealog Daniel Van Vendelts zaključio je da na Zemlji ne postoje dva čovjeka koji nemaju bar jednog zajedničkog pretka. Naprosto, ne može da ih bude. Matematički. Hrvati, Nijemci, Židovi, Srbi... rođaci su jer imaju zajedničke pretke. Ali, u Hrvatskoj se na «drugog i drugačijeg» donedavno moglo skoro ozakonjeno nasrtati. Uostalom, od 1990. do 1995. sve su manjine u Hrvatskoj reducirane na trećinu, pa tako izlazi da pripadati manjini znači biti manje čovjek

Po naučnim spoznajama, očito da jesmo jedan rod. Po učenjima ideologija, politike pa i vjera, najčešće nismo. Međutim, čak se matematski može dokazati da smo doista jedan rod, no o tome ćemo na kraju ovoga priloga. Ali, ako se uzme da se matematski može dokazati da smo jedan rod, a matematika se uzima kao najvjerojatnija metoda argumentacije, onda se ne može poricati da nismo jedan rod. No, mnogi ističu da je to problem logike uopće i matematske logike posebno. Dakle, iako posvuda važi da smo jedan rod, u Hrvatskoj to malo teže ide, jer je ovdje stanje «drugog i drugačijeg» kao nekakav novi pakao. Iako taj pakao nije ozakonjen, na drugog i drugačijeg donedavno se moglo skoro ozakonjeno nasrtati. Uostalom, u ratno doba od 1990. do 1995. sve su manjine u Republici Hrvatskoj reducirane na trećinu, pa tako izlazi da pripadati manjini znači biti manje čovjek. Pod parolom «sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto», ako treba za Hrvatsku se i laže. Javno! Ozakonjeno! Podešavaju se i statistički pokazatelji, pokazatelji burze rada, a napose cijena života.

«Naše» i «vaše» žrtve

Npr. za smrt uzrokovanu «Baksterovim» dijalizatorima advokati traže po milijun dolara, a za nasilnu smrt nad ubijenim Srbima ne može se dobiti ni 200 hiljada kuna. Očito se želi istaći da nismo jedan rod. To najbolje potvrđuju činjenice žrtava. Iako su žrtve zato žrtve što ne mogaše obraniti ni vlastiti život i one, nevine, dobiše nacionalitet. Podijeliše se na «naše» i «vaše». «Naše» se stavlja na spiskove i učestalo se s njima licitira, a «vaši» nisu na spiskovima po onoj «što nije u javnosti, nije u stvarnosti». Rekao bi Krleža: «Tipična hrvatska laž!». Polovinom oktobra 2005. dođe mi u posjetu jedan diplomatski činovnik u dobrano poodmaklim godinama, s mojim popisom 3.500 nestalih Srba u Republici Hrvatskoj kojeg sam poslao članicama Vijeća Europe, a koji nisu ni na jednom spisku nestalih. Odmah će s vrata: «Ganut sam vašim popratnim tekstom za 3.500 nestalih Srba koji nisu ni na jednom spisku. Ali, dođoh i zbog jednog osobnog razloga. Moj šef za vas kaže - pazite sad - da imate 'prenaseljeno pamćenje i sjećanje o nekažnjenim zločinima', da poznajete izvore i  tragove. Ja već 60 godina tragam za jednim rođakom koji je 1941. nestao u Dubrovniku. Da bih ga našao, potrudio sam se da naučim i vaš jezik». Usput mi naznači da je Židov ovaj nestali i da je bio samo u posjeti u Dubrovniku. Izazvan pojmovima da imam «prenaseljeno pamćenje i sjećanje» skoro se smilujem i pomislih: «Ovom nevoljniku valja pomoći». Nakon brojnih detalja, povedem ga u Državni arhiv i pretražim onu dokumentaciju, inače Tuđmanovog počasnog konzula Rojnice, koju sam stotine puta premetao. Ovaj razbojnik je bio nezasitan u obračunu sa svakim onim koji je nešto posjedovao i na kraju nađemo trag da je ovaj nevoljnik završio u koncentracionom logoru na Rabu.

3.500 nestalih Srba

Zahvalan ostarjeli diplomatski činovnik s ulaštenim kožicama na laktovima pruži mi moj naznačeni tekst u engleskom prijevodu s pitanjem: «Jeste li ga gdje objavili?». Odgovorim: «Nigdje! Niti je to lako». A on će: «Učinite to čim prije i to s imenima žrtava». Rekoh: «Rado bih, ali nema mogućnosti». On će: «Objavite bar popratni tekst». Obećam da ću to učiniti. I evo tog popratnog teksta. Ovo je spisak 3.500 nestalih Srba, žena, djece i staraca. Za njima nitko, ponavljam nitko, ne traga. Ni država, ni njene institucije, ni vjerske zajednice, ni Crveni križ, ni institucije srpskih etniciteta. To dokazuje da smo u društvu propadanja moralnih vrednota. Istovremeno, svakodnevno se licitira sa žrtvama iste matrice rata - nestalim Hrvatima. Proizlazi očito da nismo jedan rod. To je neshvatljivo. Kako je Srbima razoren i otet zavičaj, kako su oni porodično razbijeni i razbijeno im je srodstvo i susjedstvo, uništene institucije, tako su degradirani da nema tko za njima tragati. Država nije osjetljiva na njihove ljudske probleme i sudbinu. Međutim, ona nije osjetljiva ni na probleme živih, posebno manjinskih skupina. Za nju su Srbi «drugi», čak po vladajućoj ideologiji toliko «drugačiji» da ne zaslužuju nikakav osjećaj. Ona se čak ne brine ni za civilne srpske žrtve koje su plod represivnih organa, nasilne smrti. U sudskim rješenjima kod potraživanja stoji da su oni neprijatelji, što ukazuje na kolektivnu krivnju. Ovdje ima svih uzrasta i oba spola. U njemu je zastupljena nomenklatura svih zanimanja i pripadnici svih socijalnih kategorija. Neki su mi rođaci, neki susjedi, neki znanci, učenici i prijatelji. I da hoću, ne mogu ih zaboraviti jer me svaki dan netko pismeno, telefonom ili porukama preko poznanika propituje: «Možda znaš ili bi znao tko bi mogao znati o tome i tome?». Šalju detalje konteksta, naširoko opisuju okolnosti. Očajavaju.

Neznani grobovi bez kenotafa

Međutim, stanje duha je da nismo isti rod i da je drugi doista pakao. Pa to nije interes nikoga. Ovi neznani grobovi bez kenotafa ne da su bolni i traumatični, nego prijeteći po onoj: «Grobovi naši borit će se s vama!». Oni predstavljaju i rađaju osvetu i odmazdu, podloga su za historijsku mržnju i od toga do terorizma nema ni koraka. Zagubljeni, otpisani bure su baruta. Krvna osveta je u nas samozatajno prisutna u praksi. To se vidi po krvnim deliktima, a ona je trijumfirala u osveti nacije iz rovova paradržave i države. Regularne i paramilitarne naoružane skupine su, suprotno svim konvencijama, radile zločine. Nerijetko masovne. To dokazuje činjenica da je više mrtvih civila nego vojnika, više žena nego vojnika, više djece nego vojnika, a od svega najviše staraca i starica. Uostalom, u nas su i ubijane ponovno ubijali, rušenjem spomenika i razaranjem groblja, i to su činili svi etniciteti, tako da nas danas više povezuje zločin nego moralna vertikalnost. Sve su to velike prijetnje o kojima politika premalo razmišlja, ako uopće može razmišljati, o čemu ne postoje sustavna istraživanja, a čije se posljedice šire poput valova na vodi, jer se golemi broj ljudi u razbijenim porodicama i etnikumima nalazio posvuda, na svim meridijanima. Život traje i poslije smrti i dostojni ukopi su ventili oplakivanja. Tko to ne shvaća, nema pravo na suzu ni za najrođenijim.

Koliko predaka imamo?

Istovremeno, moj gost dade mi jedan kraći tekst pod naslovom «Koliko predaka imamo?» za čiji sadržaj zna svaki student antropologije ili onaj tko čita antropološke tekstove. «I ovo bih želio da objavite, jer ipak ne shvaćam da se u Hrvatskoj kao katoličkoj zemlji ne shvaća se da smo jedan rod. Narod treba podučavati». Shvatam dobru namjeru i evo tog «podučavajućeg teksta» i to po matematskoj logici. Sveti apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici na jednom mjestu (2,9-11) kaže sljedeće: «Tko kaže da je u svijetlu, a mrzi svoga brata, sve do sada je u tami. Tko ljubi svoga brata, ostaje u svijetlu i u njemu nema spoticanja. Ako tko mrzi svoga brata, u tami je i hoda u tami, i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči». Još kao mali dječak nizozemski učenjak, genealog Daniel Van Vendelts mnogo je razmišljao o ovome problemu. Nijemci su ljudi čiji su preci Nijemci. Nizozemci su ljudi čiji su preci Nizozemci. Rusi imaju pretke Ruse. Jednoga dana uzeo je papir i olovku i bacio se na računanje. Tijekom jednog stoljeća u jednoj obitelji žive najmanje tri generacije, on, njegovi roditelji, te djedovi i bake. I tako svako stoljeće unazad. Sigurno je moralo da bude više, ali on je iz opreza uzeo najmanju moguću cifru. Što mislite koliko ima predaka do 7. stoljeća prije Krista? Njegova je računica bila savršeno jednostavna: u 20. stoljeću živjeo je on, njegova majka i otac, a i njegovi roditelji morali su imati po dva roditelja. Dakle, u 1. stoljeću svaki čovjek mora imati najmanje šest predaka. U 19. stoljeću brojka je porasla do 32 pretka, u 18. na 256 predaka, da bi već u 17. stoljeću svaki čovjek morao imati najmanje 2.048 predaka. Od tada se ova brojka naglo povećala: u 16. stoljeću svatko od nas mora imati 16.384 pretka, a u 15. stoljeću 131.072 prababa i pradjedova, da bi u 14. stoljeću broj predaka svakoga od nas prelašao milijun, točnije najmanje 1.048.576. I tu se situacija počinje komplicirati. U 13. stoljeću taj broj mojih i tvojih predaka iznosi najmanje 8.388.608, u 12. stoljeću 67.108.864, a u 11. stoljeću 536.870.912. Međutim, situacija sa brojem predaka se tada veoma komplicira. Naime, već u 9. stoljeću broj naših predaka postaje zastrašujući: 34.304 milijarde, u 8. stoljeću se penje do 274.432 milijarde, a u 7. stoljeću svatko od nas mora imati najmanje 2.195.456 milijardi predaka. Pokušajte zamisliti: dva, a poslije slijedi 14 nula.

Svaki čovjek na Zemlji moj je rođak

Ali, razmišljao je mali Daniel Van Vendelts, toliko nije moglo da bude zajedno pokojnih svih Nizozemaca i svih Nijemaca i svih Rusa. U cijeloj Europi nije bilo toliko pokojnika. A kamoli da ja imam svojih 2.195 milijardi. Iz toga je zaključio jedino moguće: da ne postoje na Zemlji dva čovjeka koji nemaju bar jednog zajedničkog pretka. Naprosto, ne može da ih bude. Matematički. Svaki Hrvat, svaki Nijemac, Židov, Srbin, svaki Rus, Nigerijac i svaki Kinez su rođaci. Braća. Jer imaju zajedničke pretke. To će reći da je doslovno svaki čovjek na Zemlji moj rođak: i engleska kraljica, i ruski nobelovac, i američki košarkaš, i slovenački političar, i ratni zločinac. I zato, kad sveti apostol Ivan kaže da moramo da volimo svojega brata, on zapravo kaže da moramo da volimo sve ljude. Jer svi ljudi, ama baš svi, od prvog do posljednjeg, naša su braća. A svoju braću, uči nas Isusov učenik Ivan, moramo da volimo. Sada se postavlja pitanje što je ostalo od kršćanstva na «najkatoličkijem hrvatskom prostoru». «Tipična hrvatska laž!» Dakle, sve činjenice, bolni vapaji rođaka, znanaca, zainteresiranih, očitost žrtava, živih svjedoka itd. za nadležne - forenzičara dr. Ivana Grujića i potpredsjednicu Vlade kod nadležnog ministra Jadranku Kosor, koja u izbore za predsjednika Republike u kampanji ide s devizom «Ljudi ispred politike», a u stvarnosti i praksi provodi politiku ispred i iznad ljudi - nisu važni. Nestalih Srba ne samo što nema u stvarnosti, nego ni na spiskovima u javnosti. Avaj politiko, avaj stvarnosti, avaj moralu! Kad mrtvi ni pravo na grob nemaju. Očito, dakle, da nismo jedan rod. «Zna se», na hrvatski način.
prof. dr. Svetozar Livada

Prikaži verziju za ispis

Mirko Demić povodom dodele nagrade “Sava Mrkalj” Milošu Kordiću
Говор захвале Милоша Кордића
Nastradao hram pokraj Orahovice
POSLIJE DVADESET GODINA
Riječ na dodjeli nagrade
Saša Kosanović i Momir Drobac
Diskont iguman i ustaški vaskrs
Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj
Кирил Живковић и његова библиотека
К Н И Н
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
BEOGRADSKI SAJAM 2008.
Propadanje baštine tu, odmah pored nas
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt