VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Saša Kosanović i Momir Drobac
Čudo stambenog udara na Jadranku Kosor

Slučaj Momira Drobca, Zagrepčanina kojega su, zajedno s bratom, iz njihovoga stana iselili Tuđmanovi falangisti iz tadašnjega - uvelike i današnjega - Ministarstva obrane, aktualiziran je samo zahvaljujući besprimjernoj hrabrosti novinara Saše Kosanovića, te urednica HTV-ove emisije Hrvatska uživo.

U sumračno doba hrvatskih medija, neslobodnijih nego ikada u posljednjih dvadeset godina, stambeni udar na Jadranku Kosor je, na žalost, veće čudo od svih velikih priča iz devedesetih. U ono su doba postojali Soros i Otvoreno društvo, nad slobodom javne riječi i novinarskim pravima u Hrvatskoj i regiji budno su bdjeli State Department te sto i jedna europska komisija i delegacija, a danas je sve oko nas nekako gluho i pusto.

U prijetećem tonu, gotovo uobičajenom za prigode u kojima premijerka i njezin ured komentiraju rad medija, premijerski ured priopćava da je Jadranka Kosor zakonito osvojila stan i da nema ništa s Momirom Drobcem. Bez namjere da se gospođi svidimo, moramo priznati da je to vjerojatno točno.

No, u ovoj priči, kako su je ispričali Saša Kosanović i urednice Hrvatske uživo, te kako na njoj insistira Drago Pilsel, i kako ju je, dva dana kasnije, briljantno predstavio Aleksandar Stanković, problem je moralne, a ne pravne prirode. Dakle na njega bi, za početak, trebala reagirati osobno Jadranka Kosor, a ne njezini posilni.

Primjerice, bilo bi, doista, zanimljivo znati kako to gospođa nema ništa s Momirom Drobcem? Osim što živi među zidovima ispunjenim duhovima njegove prošlosti, i što Momir dobro poznaje pogled s njezinih prozora, kako je to ona predsjednica Vlade, a nema ništa s jednim hrvatskim građaninom, pa još nezaposlenim, siromašnim, prognanim iz stana koji mu po rasno-nacionalnom ključu nije mogao pripasti?

Šta bi Jadranka Kosor, koja ovih dana bodri predsjednika Srbije riječima da za Europsku Uniju treba imati hrabrosti, rekla kada bi, recimo, saznala da Boris Tadić živi u stanu iz kojega su, uz brutalne prijetnje, iseljeni neki srbijanski građani hrvatske nacionalnosti? Da li bi naša premijerka upitala je li ta stvar izvedena po zakonu, ili je u tom i takvom slučaju uopće ne bi zanimali zakoni Republike Srbije, jer bi dobro znala da su, pogotovu u ona vremena, zakoni služili etničkome i svakom drugom čišćenju nepoćudnih elemenata?

Ili je Borisu Tadiću nedostajalo hrabrosti da se useli u neki hrvatski stan u Beogradu, iste hrabrosti koje mu danas fali za Europsku Uniju? Međutim, ostavimo sad premijerku u njezinoj nedodirljivosti i moralnoj neupitanosti, pa se mi upitajmo jesu li, možda, Momir Drobac i njegov pokojni brat imali zrno sreće u svojoj golemoj nesreći, kada se Narodnome Heroju, ipak, nije svidio njihov stan, pa se u njega uselila tadašnja novinarka i friška borkinja u ženskoj HDZ-ovoj lozi, Jadranka Kosor?

Naime, da je Heroj ostao u tom stanu, nikada mi ne bismo o njemu pisali, ni govorili, jer je Heroj anoniman i sa stanovišta javnosti i naše selebriti kulture, posve nevažan. Ali ima u vezi njega još jedan, veći, problem: Heroj je jedan od tisuća i desetina tisuća zaslužnika koji su se, tijekom devedesetih, uselili u stanove na koje su stambeno pravo imali ljudi pogrešne nacionalnosti.

Vrlo je vjerojatno da su mnoge od tih priča jednako strašne, a katkad i strašnije, od priče Momira Drobca i njegovog pokojnog brata. Mediji bi, je l’ te, bili sasvim zagušeni kada bismo ih krenuli redom pričati. I većina tih priča bila bi, sa zakonske točke gledišta, savršeno ispravna. U moralnome smislu, svaka je sramotna.

No, tko bi bio adresat te sramote, tko je učinio, ili još uvijek čini, nešto nečasno? Svakako su to zaslužnici koji žive, ili su živjeli, u stanovima iz kojih je istjerana etnički neispravna čeljad. Ali nikako samo oni, nego i ostatak društva koje je, za razliku od tek nekolicine ljudi - Drage Pilsela, Saše Miloševića, Ivana Zvonimira Čička i još ponekoga, pasivno ili aktivno asistiralo proizvođenju sudbina kakva je ona Momira Drobca.

Moralno su odgovorni oni koji su se, ubrzo zatim, na sve to navikli - kao što smo se, recimo, navikli i na ustaško ime nacionalne valute - i kojima, ni kada je Račanova koalicija došla na vlast, nije na um padalo da istjeraju falangu iz Ministarstva obrane ili povedu sveobuhvatnu i dubinsku istragu o istjerivanju ljudi iz njihovih stanova i kuća. Za sve je, uvijek, opravdanje bilo u ratu i u onome što je srpski agresor učinio nama ili - pristojnije rečeno - ljudima naše nacionalnosti.

Stoga, svi smo mi Jadranka Kosor, čak i kada nas novinar Saša Kosanović pokušava navesti da, barem na čas, budemo Momir Drobac. Hvala mu na tom komplimentu i vjeri u Hrvatsku.

Miljenko Jergović (Jutarnji list)

Prikaži verziju za ispis

Mirko Demić povodom dodele nagrade “Sava Mrkalj” Milošu Kordiću
Говор захвале Милоша Кордића
Nastradao hram pokraj Orahovice
POSLIJE DVADESET GODINA
Riječ na dodjeli nagrade
Diskont iguman i ustaški vaskrs
Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj
Кирил Живковић и његова библиотека
К Н И Н
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
BEOGRADSKI SAJAM 2008.
Propadanje baštine tu, odmah pored nas
Od čiste nedelje do Hristove sahrane
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt