VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Diskont iguman i ustaški vaskrs
Bilo bi dobro doznati što o Jeliseju misle Karamarko i Šimonović

Tko je to iguman Jelisej? Precizno govoreći, on vam je diskontni rent-a-pop, s posljednjim boravištem u lijepome crnogorskom gradu Nikšiću, koji se neki dan, na poziv roja zadarskih ustaša, počeo predstavljati kao duhovni i vjerski autoritet hrvatskih pravoslavaca. Naravno, izlišne bi bile riječi za Jeliseja, ne bismo njegove naručitelje nazivali ustašama, niti bismo o svemu tome u ovaj proljetni utorak uopće i razmišljali, da borbeni Nikšićanin, kandidirajući se za hrvatskoga patrijarha, nije rekao: “Na otpore smo spremni, episkopi i političari već su upućivali protestna pisma Vladi, ali dobili smo odgovor da nema zapreka da se u Hrvatskoj obnovi Hrvatska pravoslavna crkva. Još gore napade očekujemo od srpskih političara u Hrvatskoj, no ljudi trebaju shvatiti da žive u Hrvatskoj i da su tu dobrodošli, a tko želi drugu vjeru i ideologiju, neka ide iz Hrvatske.”

Osim činjenice da je Hrvatska pravoslavna crkva prošli put nastajala kao međufaza u ustaškome genocidu nad Srbima, problem s takvom vjerskom institucijom sastoji se u tome što danas, u proljeće recesijske godine Gospodnje, ne postoje Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti. Čak ni ona dvojica zadarskih entuzijasta, koji su Jeliseja zovnuli da im se priključi, nisu učinili ono što bi u vjerskom, ali i u tehničkom smislu, trebalo biti osnovnom pretpostavkom osnivanja crkvene zajednice do koje im je toliko stalo: nisu konvenirali na pravoslavlje, ili da se poslužimo svima razumljivim jezikom, nisu se krenuli krstiti s tri prsta. Shvatljivo je da nisu, jer bi u tom slučaju Ivo Matanović i Kakoseonozove Radović morali samima sebi odvaliti barem par disciplinskih šamara, u skladu s domoljubljem i ideologijom koju zastupaju.

Hrvate pravoslavne vjeroispovijesti moguće je na početku dvadeset prvoga stoljeća proizvesti na dva načina: ili da se ljuti poskok-desničari još jednom žrtvuju, pa da, skupa s onim svojim pjevačem, prihvate pravoslavlje, pljunu i prezru rimskoga papu, ili da se, kako je to predlagao i doglavnik iz školske lektire ministra Radovana Fuchsa, trećina preostalih hrvatskih Srba pobije, trećina ih se protjera u Srbiju, a trećini se ponudi Jeliseja za patrijarha. U posljednjemu stoljeću nije izumljen treći način proizvodnje Hrvata pravoslavaca. Uostalom, i samom je igumanu to bilo savršeno jasno kada je svojoj srpskopravoslavnoj subraći po obredu poručio: “tko želi drugu vjeru i ideologiju, neka ide iz Hrvatske”.

Na taj način je jasno i nedvosmisleno deklarirao što su, zapravo, krajnji ciljevi njegovih političkih pokrovitelja i koji je jedini razlog zbog kojega bi se formirala Hrvatska pravoslavna crkva. Rekao je ono što je Ivo Matanović pokušavao izreći na neki drugi, katoličkom uhu prihvatljiviji, da ne kažemo licemjerniji način.

Iguman Jelisej veli da su dobili odgovor “da nema zapreka da se u Hrvatskoj obnovi Hrvatska pravoslavna crkva”. Ne precizira od koga je dobiven takav odgovor, ali avaj, izgovara to u istoj rečenici u kojoj je spomenuo i hrvatsku Vladu, pa nas navodi da zaključimo kako se odgovaranjem bavila neka služba koja je bliska ovoj visokoj nacionalnoj instituciji. Bilo bi zanimljivo znati o kojoj se službi radi i što predsjednica Vlade Jadranka Kosor, friško obodrena blagoslovom Benedikta Šesnaestog, misli o osnivanju Crkve u koju bi valjalo utjerati ono naših pravoslavaca što ih je još ostalo, e da umjesto toga ne bi, kao onomad 1941, bili utjerivani u blago pregrijanu glinsku crkvu.

Ali prije nego što se gospođa premijerka ne sastavi sa svojim mišljenjem oko dotičnoga problema, još bi zanimljivije bilo znati što o njemu misle ministri Karamarko i Šimonović, te nadležne sudske i policijske službe. Naime, iguman Jelisej je, kako smo u novinama prilično nedvosmisleno mogli pročitati, Srbima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj rekao da mogu ići iz Hrvatske. Učinio je to, formalno i ceremonijalno gledajući, s poprilično visokog mjesta, pozivajući se na autoritet Gospodina Boga, te hrvatskoga naroda i države. Nije li time počinio kazneno djelo? Ministar Šimonović lako bi se mogao dosjetiti koje. Pogotovu ako ga netko iz Bruxellesa o tome nešto priupita, a hoće, ako Bog da.

Izvjesno je da se nakon odlaska Ive Sanadera u Hrvatskoj događa ideološka retardacija unutar vladajuće strukture. Ono što je prethodni premijer autoritativno i simbolički otklonio, naredivši rušenje spomenika Juri Francetiću, vraća nam se od prvih dana gospođine vladavine, kada je raspoloženje domaće i inozemne javnosti testirano diplomatskom notom upućenom Švicarskoj, zbog odbijanja vize Marku Perkoviću. Pitanje je samo je li to posljedica ideološke smušenosti, ili je Jelisej Nikšićki naš čovjek na terenu.

Miljenko Jergović (Jutarnji list)

Prikaži verziju za ispis

Mirko Demić povodom dodele nagrade “Sava Mrkalj” Milošu Kordiću
Говор захвале Милоша Кордића
Nastradao hram pokraj Orahovice
POSLIJE DVADESET GODINA
Riječ na dodjeli nagrade
Saša Kosanović i Momir Drobac
Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj
Кирил Живковић и његова библиотека
К Н И Н
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
BEOGRADSKI SAJAM 2008.
Propadanje baštine tu, odmah pored nas
Od čiste nedelje do Hristove sahrane
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt