U Zagrebu je u srijedu 2. 12. 2009. umro profesor srpske književnosti i jedan od doajena ekologije u Hrvatskoj dr. Franjo Grčević.

Rođen je 24. 11. 1923, u Cigleniku kraj Slavonskog Broda. Završio je srednju tehničku školu 1942, a gimnaziju 1948, u Zagrebu. Sudjelovao u NOB odnosno bio u JNA od 1942. do 1952. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1954. diplomirao grupu za jugoslovenske jezike i kjiževnosti s ruskim i njemačkim. Radio je kao gimnazijski profesor, a od 1959. zaposlen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1965. i doktorirao s temom o književnom kritičaru i teoretičaru Bogdanu Popoviću. Predavač i lektor na fakultetima u Rennesu (Francuska) i Mainzu (Njemačka). Gost predavač u Beogradu, Krakowu, Sankt Peterburgu, Moskvi, Budimpešti, Mannheimu, Innsbrucku, Hamburgu, na Harvardu i na Floridi. Kao predsjednik Hrvatskog filološkog društva (1968) pokrenuo je Znanstvenu biblioteku Društva. Sudjeluje u osnivanju Zagrebačke slavističke škole koju organizira i vodi kroz dulje razdoblje i uređuje njen Zbornik, u četiri sveska.

Nakon projekta Fuga Krležiana pri Zagrebačkoj slavističkoj školi, zasniva samostalan projekt Komparativno proučavanje južnoslavenskih književnosti (1980-1991) te uređuje četiri knjige Zbornika za koje piše programske članke. Svojedobno član Komisije UNESCO-a za proučavanje slavenskih kultura. Od Sveučilišta u Zagrebu višestruko puta delegirani član Odbora Andrićeve zadužbine u Beogradu, a 80-ih godina i član Odbora Vukove zadužbine. Aktivnu sveučilišnu nastavničku službu napušta 1993. godine kao redoviti profesor i šef Katedre za srpsku književnost. Stručnu aktivnost nastavlja kao samostalan istraživač i znanstveni savjetnik na područjima prethodnog interesovanja. Postojan ekološki aktivist, osniva 80-ih godina prvu hrvatsku ekološku, građansku grupaciju „Sveučilišno udruženje ekološka javnost“ koje izdaje Bilten i pokreće brojne, u vremenu važne, ekološke inicijative na terenu.

Opširniji opis znanstvene djelatnosti autora, može se naći u Hrvatskom biografskom leksikonu kao i u knjigama Srpske teme (Prosvjeta, Zagreb, 2005), Književni kritičar i teoretičar B. Popović (1971) te Simbolizam, ekologija, eshatologija (MH., Zagreb, 2002).

Grčevićeva književno-kritička misaonost, proniknuta osebujnom spekulativnom crtom, istodobno je i snažno društveno angažirana. U njegovoj viziji šanse za svijet u tekućoj krizi apokaliptičnog okusa nisu ultimativno optimistične te zavise ne samo o volji građanskog čovjeka već i o „silama nemjerljivim“. Na dramatične izazove vremena u aktivnom je suodnosu njegov zamišljaj novuma eshatološke kritike.