Duh samoporicanja : prilog kritici srpske kulturne politike : u senci tuđinske vlasti
Milo Lompar
Milo Lompar: Duh samoporicanja : prilog kritici srpske kulturne politike : u senci tuđinske vlasti. – Novi Sad : Orpheus, 2012. – 3., dopunjeno izd. – 651 str.
Lomparova veoma zapažena (i veoma ignorirana) knjiga predstavlja sveobuhvatnu polemičku analizu položaja srpske kulture, u kojoj autor vidi jako prisustvo duha samoporicanja. Ovaj duh nametnut je srpskoj kulturi u ime jugoslovenstva, još za vrijeme Kraljevine, a osobito u vrijeme titoizma, kada je «mač vladajuće ideologije izvršio pustošenje po srpskoj kulturnoj prošlosti». Posebnu analizu autor posvećuje porijeklu nametnutog ideološkog konstrukta «srpske krivnje» iz kojeg duh samoporicanja proizlazi. Nema govora o srpskoj krivnji, pokazuje autor, već je riječ o dugoročnim ciljevima koje negatori srpstva ostvaruju nametanjem politike srpske krivnje. «Svi su nacionalizmi podjednako opasni, a najopasniji je srpski nacionalizam», to je mantra koju obavezno ponavljaju političari iz doba titoizma, pa i 1971. kada zemlju otvoreno razjedaju nasrtaji jednog drugog nacionalizma, hrvatskog. Tako se stvaraju ustaljene predrasude koje se prihvaćaju kao samorazumljive činjenice, naglašava Lompar, pa je npr. moguće da u naše vijeme srpski predsjednik (Tadić) traži uvođenje izmišljenog crnogorskog jezika za Crnogorce u školi u Malom Iđošu, a da istovremeno ne traži nastavu na srpskom za 200 hiljada Srba u Crnoj Gori, zemlji u kojoj su se stanovnici u vrijeme kralja Nikole, dakle u samostalnoj kraljevini, gotovo svi izjašnjavali kao Srbi! Nalazeći u titoističkoj ideologiji patološku ideološku svijest koja s jedne strane traži monopol na istinu a na drugoj strani traži kriminalizaciju suprotnog mišljenja (poznati slučajevi Mihaila Đurića, Živorada Stojkovića), Lompar analizira ostatke te svijesti u Srbiji našeg vremena. Iako titoizma više nigdje nema, u Srbiji je još živa i djelatna titoistička svijest negacije srpskih interesa. Ona se posebno ogleda u novoj vladajućoj mantri da «Evropa nema alternativu» i stavljanjem na indeks kao neprijatelja društvenog napretka svakoga ko se usudi iskazati drukčiji stav. Glavni reprezentant takve ideologije danas autor vidi u Latinki Perović, čijim je stavovima posvetio najveću pažnju i opširno ih analizirao. Dio knjige posvetio je i Radomiru Konstantinoviću i razlozima slave njegove «Filosofije palanke». Također je na primjeru Krležinih «Marginalija» (publiciranih u Beogradu) detaljno prikazao uređivačku politiku koju je ovaj provodio uređujući Encilopediju Jugoslavije. U sva tri reprezentativna primjera Lompar prikazuje na djelu ideološkog čovjeka kojemu idelogija ne dopušta da istrinu vidi u potpunosti, da bude potpuno čovjek, već ga čini ideološki pristrasnim, shodno tome i neprijateljem istine. U Krležinom slučaju riječ je i o nametanju hrvatskih kulturnih interesa na račun naučne istine i srpskih interesa (npr. u stavu o dubrovačkoj književnosti, demonizaciji Pašića u odnosu na Supila, o čemu u stvarnosti nije moglo biti ni govora, stavu prema Andriću zbog njegovog srpskog opredjeljenja, itd.) Knjiga se bavi mnogobrojnim primjerima manifestacija duha samoporicanja (Tadić, Tepavac, Nikezić, Živorad Kovačević, časopis Peščanik, Dobrica Ćosić) kao nekoj vrsti kolonijalnog sindroma. Također analizira tekstove hrvatskih autora (Lasić, Solar, Vlaho Bogišić) u kojma prepoznaje kontinuitet hrvatske kulturne politike nepovoljan po srpsku kulturu. Prema toj politici, sve što je jednom imenovano hrvatskim ostaje to zauvijek (npr. dubrovačka književnost), a sve što je srpsko (npr. Njegoš, Andrić, Selimović) podliježe stalnoj negaciji i sumnji. Autor se zalaže za formuliranje «srpskog stanovišta», dakle za artikulaciju i zastupanje srpskih kulturnih interesa, za što se svojevremeno zalagao Crnjanski, u novije doba i Nikola Milošević.
Knjiga svjedoči o golemom znanju autorovom i njegovom ogromnom trudu da proanalizira gomilu novinskih tekstova, svjedočanstava o prošlom i sadašnjem vremenu, teorijskih knjiga, književnih tekstova. Lompar imponira svojim interpretativnim umijećem, intelektualnom skrupuloznošću i britkošću i plastičnim jezikom. Ljubiteljima književnosti su posebno zanimljive i inspirativne njegove književne analize, međusobna poređenja i vrednovanja pisaca. Na primjeru odnosa hrvatske kulturne politike prema Crnjanskom, najznačajnijem srpskom piscu, kojega ovdje sistematski prešućuju, Lompar vidi dugoročnu strategiju ove politike da se umanji značaj srpske kulture. Umjesto Crnjanskog, za omiljenog protivnika izabire se Ćosić, kako bi usporedba bila nepovoljna po srpsku kulturu.
Čitava kulturna i politička povijest ovog prostora ogleda se u svoj svojoj punini u ovoj britkoj polemičkoj i izvanredno bogatoj Lomparovoj analizi. Bez polemičkog naboja i bez oštrine nije moguće ni progovoriti o prošlom vremenu niti promijeniti neodrživu praksu samonegacije koja je refleks tog vremena.
U zadnjem dijelu knjige autor se pozabavio reakcijama na njeno prvo izdanje, pa je pokušao protumačiti psihologiju svojih oponenata koja ih navodi da ne govore o temi knjige već da, kako to obično biva, izmišljaju, domeću ili se bave diskvalifikacijom ličnosti pisca.
Bilješke o knjigama: Velimir Sekulić
|
|
